Reumatoidni artritis je onesposobljavajuća, sistemska i progresivna bolest koja ograničava mobilnost pacijenata, otežava rad i smanjuje kvalitetu života pacijenata. Nije potvrđen konkretan uzrok, no postoje različiti rizični čimbenici koji utječu na razvoj bolesti. Pušenje je jedan od vanjskih čimbenika, a genetske predispozicije značajne su kod pacijenata oboljelih od reumatoidnog artritisa. U pacijenata klinička slika obuhvaća niz simptoma koji su vidljivi radiološkom dijagnostikom. To uključuje suženje zglobnog prostora, erozije kosti, pojavu reumatoidnih čvorića, pojavu umora, deformacija, edema i ostalih znakova upalnih procesa u zglobovima. Najčešći simptom je jutarnja zakočenost zglobova šake i stopala. Informacije o bolovima i upalom zglobova, kao i stupanj aktivnost i fizičkog funkcioniranja od strane pacijenata i liječnika, koriste se kao pokazatelji učinkovitosti liječenja reumatoidnog artritisa. Farmakološka sredstva koja se obično koriste u liječenju RA često su skupa i posjeduju brojne potencijalno toksične nuspojave koje ograničavaju njihovu upotrebu kod mnogih pacijenata. U starijih bolesnika kronična uporaba nesteroidnih protuupalnih lijekova povezana je s visokom učestalošću nuspojava, a liječenje kortikosteroidima, drugim imunosupresivima ili antireumatskim lijekovima koji modificiraju bolest može dovesti do štetnih metaboličkih, bubrežnih ili plućnih nuspojava stoga se fizioterapija nalaže kao dobar način pristupa liječenju. Temelj fizioterapijskog procesa je procjena, a formiranje fizioterapijske intervencije odvija se u suradnji s pacijentom uzimajući u obzir njegova obilježja vlastite kvalitete života i trenutnog psihofizičkog stanja.