Cilj ovog rada je razmotriti bioetičku edukaciju kao model pristupa fizioterapiji. Početni odnos fizioterapeuta i pacijenta je asimetričan. Stoga se čini da je tradicionalni paternalistički odnos prema pacijentu ispravan. Taj je odnos dio jednog složenijega međuljudskog odnosa koji uključuje potpunu pravnu i etičku jednakost. Iz toga proizlazi i ugovorni odnos liječnika i pacijenta, koji odgovara pravnom odnosu, i partnerski, koji pretpostavlja etičku samostalnost. Promicanjem partnerskog odnosa u kojemu liječnik i pacijent zajedno odlučuju proizlazi zaključak da se liječnik odriče svoje kompetencije. Dva suprotstavljena modela odnosa liječnik - pacijent obilježila su susret liječnika i pacijenta, s pravima i dužnostima obojice. U posljednje vrijeme neki autori razlikuju četiri modela odnosa: paternalistički (roditeljski), informativni (znanstveni ili model korisnika), interpretativni i deliberativni. Svaki od navedenih modela ima svoje prednosti i nedostatke i ovisi o liječniku koji će od tih modela koristiti. U fizioterapijskoj praksi uočeno je da prevladava informativni model u kojem nema prostora za vrednote liječnika niti za ono što liječnik misli o vrednotama pacijenta. Takav model ograničava liječnike da ostanu strogo u prostoru svoje specijalizacije i nadležnosti što odnos čini neosobnim i nehumanim. Fizioterapija je zdravstvena profesija koja je prepoznata i regulirana u cijelom svijetu. Fizioterapeuti otvoreno sudjeluju u interdisciplinarnom odnosu sa svim zdravstvenim profesionalcima – pružateljima zdravstvenih usluga, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, a cilj je bolja zdravstvena skrb pacijenta koja se temelji na njegovim potrebama. Temeljna prava pacijenta u fizioterapiji su: pravo na kvalitetne usluge fizikalne terapije, pravo na informacije, pravo na informirani pristanak, pravo na povjerljivost, pravo na pristup informacijama, pravo na zdravstvenu edukaciju i pravo na dostojanstvo. Standardi prakse u fizikalnoj terapiji i Etički kodeks i Kodeks deontologije koje je donijela Hrvatska komora fizioterapeuta usklađeni su s citiranim načelima kao i s etičkim načelima World Confederation for Physical Therapy (Svjetska organizacija za fizikalnu terapiju). Kad se neki zdravstveni djelatnici razbole, upoznaju vrijednost empatije. Otkriju tada koliko veliku cijenu plaćaju za potisnute emocije: mnogi od njih više ne znaju kada imaju osjećaj. Kronična nepokolebljivost razvija nemogućnost prepoznavanja osjećaja kada se pojave. Mnogi bolesni djelatnici u zdravstvenoj skrbi ignoriraju svoje probleme, poriču svoje novonastale nesposobnosti. Tada počinju jadikovanja zbog izolacije od svojih kolega. Nadalje, oni koji su i dalje zdravi odbijaju se sukobiti s bolešću radnog kolege jer je to signal koji ih prisjeća na vlastitu smrtnost. Strast prema liječenju se izgubila kroz ravnodušnost karaktera. Fizioterapeuti preferiraju dihotomiju: lijevo ili desno, gore ili dolje, djelatnik ili pacijent. To može uzrokovati nesigurnost u liječnikovoj profesionalnoj svijesti, ali ozbiljnije je pitanje ugrožava li to liječnikov autoritet. Medicina primjenjuje znanstvene spoznaje koje su kao takve neutralne. Zato se liječnik u svojem elementarnom odnosu prema pacijentu treba privremeno suzdržati od vrijednosnoga suda da bi mogao što više promicati partnerski model koji liječnikovu djelovanju daje potpuniji moralni karakter. Na promjenu paradigme od paternalističkoga prema partnerskome modelu utjecale su globalne tehničko-ekonomske promjene u suvremenoj medicini. Važan razlog za promicanje partnerskoga modela je poštivanje autonomije pacijenta i njezino uključivanje u proces liječenja.