Radioterapija je jedan od modaliteta liječenja onkoloških bolesti korištenjem ionizirajućeg zračenja. Dijeli se na brahiterapiju i terapiju vanjskim snopom. Proces radioterapije započinje ispravnim namještanjem pacijenta, zatim se, najčešće, radi simulacija kompjuteriziranom tomografijom za određivanje područja zračenja. Nakon toga slijedi konturiranje, tj. ocrtavanje struktura ciljnih volumena. Potom, stručnjak za medicinsku fiziku računa raspodjelu apsorbirane doze. Računalni sustavi za planiranje u kombinaciji sa specifičnim podatcima koji su dobiveni CT-om omogućavaju izradu optimalnog plana zračenja – raspodjele doze za svakog pojedinog bolesnika. Prije isporuke zračenja rade se dozimetrijske provjere planova. Zračenje se najčešće isporučuje linearnim akceleratorom u nekoliko frakcija. Da bi se prilikom isporuke zračenja osigurao isti namještaj pacijenta kao i tijekom planiranja koriste se različite metode oslikavanja za provjeru položaja, odnosno može se provoditi slikom vođena radioterapija (eng. Image-Guided Radiation Therapy, IGRT). Koja će se vrsta radioterapije koristiti odredit će se prema vrsti i lokalizaciji tumora. Danas se kao teleterapijske tehnike koriste trodimenzionalna konformalna radioterapija (3D-CRT), radioterapija moduliranog intenziteta (eng. Intensity Modulated Radiotherapy, IMRT), volumetrijska lučna radioterapija (eng. Volumetric Arc Therapy, VMAT), stereotaktička radioterapija (eng. Stereotactic Body Radiotherapy, SBRT), itd. U cijelom radioterapijskom procesu sudjeluje i usko surađuje multidisciplinarni tim; liječnik specijalist radioterapije, medicinski fizičar i radiološki tehnolog kao vrlo važan i neizostavan dio tima. Radiološki tehnolozi sudjeluju u gotovo svim koracima planiranja zračenja te u kontroli kvalitete radioterapijskih uređaja. U uvodnom dijelu ovog rada objašnjena je uloga radioterapije te su navedene koje vrste postoje. Zatim je ukratko opisana povijest razvoja radioterapije. Nakon toga, u središnjem dijelu rada opisani su postupci koji se provode u vanjskoj terapiji. Također, kratko su opisane pojedine radioterapijske tehnike zračenja te je na kliničkom primjeru napravljena usporedba dviju tehnika (3D i IMRT). Zbog neispunjavanja jednog od dozno volumnih uvjeta u 3D planu, napravio se IMRT plan koji je ispunio sve uvjete. Analizom dobivenih rezultata za dozna ograničenja oba plana pokazano je da je IMRT plan nešto bolji u vidu dozne pokrivenosti ciljnog volumena te poštede rizičnih organa. Na kraju je objašnjena uloga radiološkog tehnologa u radioterapiji te je donesen zaključak koji rezimira sve izneseno u ovom radu.