Spina bifida je kongenitalna bolest kralježnice kod koje postoji rascjep kralježničnih lukova zbog nezatvaranja ili rupture neuralne cijevi. Najčešće se susreće u lumbosakralnom području. Spina bifida occulta, meningokela i mijelomeningokela tri su glavne vrste spine bifide. Genetski i okolišni čimbenici igraju važnu ulogu u etiologiji. S incidencijom 0,2-1/1000 drugi je najčešći uzrok invaliditeta djece. Pravovremenom upotrebom folne kiseline majke može se spriječiti u oko 70% slučajeva. Najteži oblik spine bifide je mijelomeningokela koja uzrokuje određenu razinu motornog i senzornog neurološkog deficita ispod razine lezije u 99% pacijenata. Hidrocefalus i Arnold-Chiarijeva malformacija tipa II najčešći su neurološki deficiti koji dodatno kompliciraju ovo stanje. Vrlo često susreću se različiti mišićno-koštani i dermatološki deficiti, te deficiti funkcije mjehura i crijeva. Zbog svoje složenosti, ovo stanje zahtjeva cjeloživotno praćenje i brigu multidisciplinarnog tima. Fizioterapija je neizostavni dio cjelokupnog procesa, a sastoji se od fizioterapijske procjene, intervencije i evaluacije. Fizioterapijska procjena svojim subjektivnim i objektivnim pregledom omogućuje prikupljanje informacija na temelju kojih se izrađuje individualni plan i program fizioterapijske intervencije. Fizioterapijska intervencija vrlo je opsežna, a uključuje izvođenje terapije po različitim principima i konceptima, kao što su Vojta i Bobath, trodimenzionalna manualna terapija te terapijske vježbe. Cilj ovog rada je prikazati podjelu spine bifide, ukazati na čimbenike i mehanizam njezinog nastanka, prevenciju, postupke dijagnostike i metode liječenja, kao i obuhvatiti najčešće neuorološke, mišićno-koštane, dermatološke deficite, te deficite funkcije mjehura i crijeva. Također, ukazati na važnost fizioterapije u cijelom procesu liječenja i opisati metode procjene i intervencije.