Znanstveno polje psihijatrije, unazad nekoliko godina postaje jedna od najdinamiĉnijih grana medicinske znanosti, dok su se kroz povijest javljale razliĉite percepcije pojma duševne bolesti. Duševna bolest zdravstveni je problem koji u velikoj mjeri utjeĉe na to kako se osoba osjeća, razmišlja, ponaša te ophodi prema drugim ljudima. Pojedina psihijatrijska stanja i konkretne psihijatrijske dijagnoze zahtijevaju primjenu prisilnog smještaja i zadržavanja, sa svrhom zaštite samih duševnih bolesnika, ali s druge strane i društva, od opasnosti koju isti mogu prouzroĉiti. S obzirom da se radi o ozbiljnim poremećajima, takvim bolesnicima potrebna je adekvatna medicinska briga, prilagoĊena i usmjerena takvom tipu bolesnika, imajući istovremeno na umu da u odreĊenoj mjeri odstupa od klasiĉne zdravstvene njege pacijenata u medicinskim ustanovama i odjelima koji nisu specijalizirani u ovom vidu. Ovoj tematici valja pristupiti prvenstveno kroz zakonski okvir radi pojašnjenja potrebe za prisilnim mjerama, ali i pravima bolesnika koja se ne smiju narušiti. Nadalje, u kontekstu njege važno je istaknuti da psihijatrijsko osoblje, premda vrši i onu svojstvenu osoblju na drugim odjelima, ima i jedan dodatni aspekt u tom pogledu te samim time i odgovornost jer mora posjedovati odreĊene vještine u pristupu duševnom bolesniku. Svakodnevno je potrebna iznimna doza razumijevanja i strpljivosti, s obzirom da psihijatrijski bolesnici imaju razliĉita shvaćanja i poimanje svakodnevice. Naime, zdravstvena njega psihijatrijskog bolesnika zadire izvan granica jednostavnih praktiĉnih vještina. Medicinska sestra dužna je pacijentu pristupiti, ne kao psihijatrijski etiketiranom objektu podložnom manipulaciji, već kao cjelovitoj osobi s jedinstvenom pozadinom i okruženjem, vještinama koje posjeduje, ponašanjem, ali i stvarnim problemima. TakoĊer, potrebno je razviti i percepciju kako psihijatrijski bolesnik nije pasivni primatelj njege, odnosno drugim rijeĉima, medicinska sestra i bolesnik zajedniĉki suraĊuju kroz cijeli proces, sa svrhom postizanja željenih ciljeva i ishoda lijeĉenja. Važno je poticati bolesnikovu aktivnu participaciju kroz sve korake njege u okviru njegove trenutne razine funkcioniranja. Psihijatrijska praksa trebala bi se izvoditi s povećanim oprezom i krajnjom iskrenošću prema pacijentu, a opet temeljeno na znanosti, umjesto voditi se iskljuĉivo individualnim koncepcijama. Etika formira sastavni dio koncepta i znaĉenja samog pojma psihijatrije te je cilj održati usku ravnotežu izmeĊu osobnih kompeticija i dobrobiti pacijenta.