Stopalo kao krajnji dio donjeg kinetičkog lanca suprtstavlja se vanjskom otporu. Normalna artrokinematika i propriocepcija unutar zgloba stopala i zgloba gležnja omogućuje donjim ekstremitetima da priguše i rasporede statiče i dinamičke sile tokom svakodnevnih aktivnosti. Tako donji ekstremiteti trebaju distribuirati tlačne, vlačne, smicajne i rotacijske sile tokom faza hoda. Neadekvatan raspored sila može dovesti do abnormalnog kretanja koje pak proizvodi pretjerani stres koji može rezultirati ozljedama mekih tkiva. Tako nesposobnost donjeg uda da distribuira sile na subtalarni zglob može imati štetne učinke na druge zglobove u lancu. Također, zdjelica i lumbalna kralježnica pod utjecajem su funkcionalnih odstupanja dužine nogu što može biti povezano s abnormalnom supinacijom i pronacijom stopala. Stoga fizioterapeuti moraju razumjeti funkcionalnu biomehaniku gležnja i stopala i njihov odnos s normalnom funkcijom donjih ekstremiteta. Tjelesna neaktivnost klasificirana je kao jedno od tri ponašanja s najvećim rizikom od razvoja kardiovaskularnih bolesti. Stoga, iako se često smatraju blagim ozljedama, uganuća gležnja mogu predstavljati značajan javnozdravstveni problem. Potencijalno smanjenje razine tjelesne aktivnosti uslijed patoloških stanja gležnja zabrinjavajuće je kao i negativan odnos razina tjelesne neaktivnosti kod nekoliko kroničnih bolesti. Jedne od tehnika koje se primjenjuju kod disfunkcija zgloba gležnja i zglobova stopala tehnike su mobilizacje. Pokazalo se kako njihova primjena smanjuje bol, povećava opseg pokreta, pospješuje funkciju, ubrzava povratak aktivnosti. Prije same odluke o primjeni tehnike mobilizacije terapeut treba biti upućen u fizičko i psihičko stanje pacijenta. Treba poznavati njegovu dijagnozu, kao i indikacije i kontraindikcije za provedbu same tehnike. Kod nekih stanja dobro je kombinirati tehnike mobilizacije s drugim fizioterapeutskim postupcima. Cilj ovog rada je obrazložiti i prikazati principe prakse zasnovane na dokazima kod primjene tehnika mobilizacije zgloba gležnja i zglobova stopala. Može se reći kako je osnovni cilj prakse zasnovane na dokazima da se prestanu koristitit stare i neutemeljene metode za kojima mnogi, nažalost, još uvijek posežu i na njima temelje svoj fizioterapeutski rad. Fizioterapija je jedna od onih struka koja se razvija iz dana u dan. Ljudsko tijelo i njegov pokret nepresušni su izvor proučavanja i to je stavka koje bi svaki terapeut trebao biti svjestan. Kada je u pitanju praksa zasnovana na dokazima potrebno je dobro razmotriti kvalitetu dokaza, pri čemu valja2 imati na umu što nam je uistinu važno i jesu li metode na kojem se određeno istraživanje temelji bile adekvatne za provedbu istog.