Lijek možemo definirati kao supstancu koja se koristi za liječenje, olakšavanje, dijagnosticiranje i profilaksu bolesti, a farmakologija kao znanost o primjeni takvih supstanci. Lijek je strana tvar koja se unosi u organizam te samim time može predstavljati i opasnost. Poznato je da je razlika između lijeka i otrova tek načelna te da ovisi o dozi, ispravnoj primjeni te poznavanju komplikacija pri upotrebi. Stoga se terapijska doza definira kao količina lijeka koja se daje u svrhu liječenja a veća je od minimalne doze. Kako bi osigurala sigurnu i efikasnu terapiju za pacijenta, medicinska sestra mora poznavati vještine i tehnike primjene lijeka, prepoznati komplikacije koje se mogu javiti tokom i nakon izvođenja postupka, te imati sposobnost vještog davanja lijeka. Kako bi se pacijent osjećao sigurnim, medicinska sestra mora imati dovoljno vremena kako bi mu objasnila postupak primjene lijeka i samim time smanjila strah koji se javlja kod većine pacijenata. Pacijenti osjećaju strah vezan uz ishod bolesti, dijagnostičke postupke ali isto tako i terapijske postupke, a to se vrlo često odražava na njihovo ponašanje za vrijeme boravka u bolnici. Unos lijeka u organizam mogući je na različite načine. Najjednostavniji i najbezbolniji način primjena lijeka je na usta (peroralno). Parenteralna primjena lijeka uključuje davanje lijeka supkutano (pod kožu), intrakutano (u kožu), intramuskularno (u mišić) te intravenozno (u venu). Navedeni postupci mogu dovesti do određenih komplikacija od kojih su najčešće alergijske reakcije, flebitis i tromboza, te infiltracija i ekstravazacija. Kako bi se spriječile navedene komplikacije, medicinska sestra se mora pridržavati pet pravila te provesti tri provjere u svrhu očuvanja sigurnosti prilikom primjene lijeka. Uključivanje pacijenta kao aktivnog sudionika u poznavanje njemu ordinirane terapije jedan je od ključnih faktora očuvanja sigurnosti pacijenta. Edukacija vezana uz indikacije, dozu i način primjene te komplikacije propisanog lijeka dio je odgovornosti medicinske sestre.