Srce kao organ ima izrazitu važnost za funkcioniranje ljudskog organizma. Neke srčane bolesti se razvijaju tijekom života, dok su neke prisutne još prije rođenja, te ih nazivamo prirođene srčane greške. Prirođene srčane greške su najčešći uzrok smrti u prenatalnoj i ranoj novorođenačkoj dobi, te najčešća bolest koja je kronična i prenosi se iz dječje u odraslu dob. Prirođene srčane greške se mogu podijeliti na one bez cijanoze i one koje prouzrokuju cijanozu. Cijanoza i dispneja kod novorođenčadi su prvi simptomi kod kojeg moramo posumnjati na srčanu grešku kod novorođenčeta. Postavljanje pravodobne dijagnoze omogućava brzu reakciju, te rani početak liječenja koji pridonosi smanjenju mortaliteta. Neke od srčanih grešaka zahtijevaju samo praćenje, dok neke zahtijevaju hitnu primjenu lijekova i kardiokirurško liječenje. Zbog napretka u tehnologiji, posebice prenatalnoj ehokardiografiji veliki broj srčanih grešaka se otkrije prenatalno. Prirođene srčane greške mogu biti komplekse i zahtijevati dugotrajno liječenje. Takva novorođenčad predstavljaju veliki izazov za porodničare, neonatologe, te cijeli zdravstveni tim koji radi u neonatološkim jedinicama intenzivnog liječenja. Cijeli zdravstveni tim se kontinuirano mora usavršavati i usklađivati s tehnologijom. Medicinska sestra ima veliku ulogu u zdravstvenoj njezi djeteta te profesionalnoj komunikaciji i edukaciji obitelji oboljelog djeteta, što smanjuje stres kod roditelja, čime se povećava dobrobit oboljelog djeteta.