Rameni zglob nosi titulu najpokretljivijeg zgloba ljudskog tijela te je kao takav pogodan ozljeđivanju zbog velikog stresa na njegov mehanizam stabilizacije koji se sastoji od statičkih i dinamičkih stabilizatora. Sindromi prenaprezanja lokomotornog sustava nastaju zbog ponavljajuće traume koja prevladava sposobnost reparacije tkiva. Analizirajući biomehaničke faktore kod rekreativaca ili profesionalnih sportaša možemo bolje razumjeti etiologiju sindroma. Također, sindromi prenaprezanja javljaju se i kod radnih aktivnosti. Subakromijalni sindrom sraza pripada sindromima prenaprezanja gornjih ekstremiteta. U njemu dolazi do sudara rotatorne manšete, subakromijalne burze, katkad tetive duge glave bicepsa brachii, prednjeg kraja akromiona, korakoakromijalnog ligamenta, korakoidnog nastavka i akromioklavikularnog zgloba. Sudar nastaje kada se ruka nalazi u aktivnosti iznad razine glave, a najviše strada tetiva supraspinatusa. Kao odgovor na ponavljajuće mikrotraume dolazi do upalne reakcije. Neer je podijelio sindrom na tri progresivna stadija, od kojih se prvi i drugi stadij liječe konzervativno, a treći stadij se liječi isključivo operativno. Subakromijalni sindrom sraza karakteriziran je kliničkim simptomima kao što su bol u prednjem dijelu akromiona ili tuberculum majusa nadlaktične kosti, bolni luk tijekom abdukcije iznad 90°, nemogućnost spavanja na bolnoj strani, krepitacije, smanjen opseg pokreta, hipotonija mišića rotatorne manšete te pozitivni Impingement znak, Impingement test i ostali specifični testovi. Sindrom je prisutan neovisno o dobi pacijenta pa se tako javlja u mlađoj i starijoj populaciji, a veći rizik nastajanja sindroma imaju profesionalni sportaši s učestalim aktivnostima iznad razine glave kao što su plivači, košarkaši, bacači diskova i slično. Akutna faza bolesti temelji se na odmoru i poštedi aktivnosti uz primjenu krioterapije, zatim fizikalne terapije i nesteroidnih protuupalnih lijekova. Nakon akutne faze, kao liječenje i prevencija primjenjuju se terapijske vježbe za povećanje opsega pokreta, mišićne snage i izdržljivosti, vježbe istezanja i proprioceptivne vježbe. Veliki učinak u smanjenju bolnosti i povećanju opsega pokreta doprinosi proprioceptivna neuromuskularna facilitacija i kinesiotaping. Kronična faza bolesti nastupa nakon šest mjeseci te se pristupa artroskopskoj subakromijalnoj dekompresiji.