Rehabilitacija u zajednici je rehabilitacijska doktrina koja naglasak stavlja na rehabilitaciju osoba u njihovom okruženju (zajednici) te zagovara holistički pristup. To znači da ima multimodalni pristup koji pacijenta sagledava fizički, mentalno i sa socijalnog aspekta. Primjer značajnog pomaka su osobe sa invaliditetom gdje se isprepliću medicinski i socijalni model kao dva različita modela, a sve pod utjecajem socijalnog društva koji je sve izraženiji u razvijenim zemljama. Gledajući medicinski mnodel središte pažnje zauzima oštećenje, a ne osoba te se u takvom društvu i pristupu invaliditet shvaća kao problem. Socijalni model je model koji naglašava i izdvaja odnos društva prema osobama sa invaliditetom. Kod njega se u centar odlučivanja stavlja pojedinac koji je bitan u donošenju odluka. Društvo i okruženje su problem, a ne pojedinac. Socijalni model kaže kako postoji oštećenje, ne negira se, ali je nevažno u smislu umanjivanja osobe kao ljudskog bića. Zbog socijalnog modela usvojena je i Međunarodna klasifikacija funkcioniranja, invaliditeta i zdravlja – ICF. U oba modela važno je naglasiti hijerarhijske i statusne razlike te ulogu tima. Socijalni model izdvaja važnost komunikacije, pacijent je član tima i ravnopravan je, Timski rad je slabo istraženo područje u grupi fizioterapeuta pa ga je nemoguće uspoređivati i analizirati sa drugim istraživanjima. Socijalni aspekt i model dodirna je točka sa timskim radom, ali se osim toga fokusira na društveni status i kvalitetu življenja. U drušvenom statusu sagledava položaj osobe u društvu i njeno zaposlenje te jednakost kod osoba sa invaliditetom. Kvaliteta života odnosi se na neke aspekte poput mobilnosti, subjektivnih izvora snage i socioekonomskih obilježja. Konačno, rehabilitacija u zajednici je proces u kojem je važno osobu sagledavati holistički i imati takav prsitup problemu. Jednako je u procesu edukacije u rehabilitaciji u zajednici.