Cilj je ovoga rada dokazati važnost bioetike u fizioterapiji u vremenskom razdoblju kada su gotove sve moralne vrijednosti stavljane u drugi plan pod utjecajem svakodnevnih profesionalnih i ekonomskih pritisaka. Možemo reći da je današnji svijet zapao u krizu morala što se očituje u neskladu između materijalnog i duhovnog što je narušilo vrijednosti sustava društva. Ovakav nesklad se uvukao u svaku poru društvenog i profesionalnog života diljem svijeta u mnogim djelatnostima pa tako i u zdravstvu. Zadaća medicine nespojiva je s neetičkim ponašanjem, odnosno istinska i pravilna skrb u tom slučaju niti ne može biti pružena u svom punom opsegu pa će u ovom radu biti govora o kvaliteti rada fizioterapeuta te njihov odnos s pacijentima u okvirima moralnih vrijednosti. Obzirom na središnju zadaću medicine koja je isključivo orijentirana na služenje čovjeku i njegovom zdravlju u ovom radu će biti riječ o sposobnosti tj. kompetenciji fizioterapeuta u obavljanju svoga posla u suvremenoj medicini kao i o odnosu fizioterapeuta i pacijenta kroz moralnu prizmu. Isto tako cilj rada je prikazati kako stres i sagorijevanje može utjecati na kvalitetu rada fizioterapeuta te kako prodor tehnologije kod dijagnostike i liječenja može utjecati na empatiju u poslu. Obzirom na suvremeno življenje koje je obilježeno stresnim situacijama lako je čovjeku upasti u začarani krug šturog i automatskog obavljanja svojih radnih zadaća prilikom čega se gubi komponenta empatije u odnosu s pacijentom koja je od velike važnosti za proces liječenja pacijenta i postizanja konačnog cilja tj. ozdravljenja pacijenta. U današnje vrijeme iznimnog tehnološkog napretka koji je potakao razvoj medicinske znanosti zapostavila se humana dimenzija međuljudskih odnosa koja je temelj svakog odnosa pa tako i odnosa fizioterapeuta i pacijenta. U duhu gore navedenog potrebno je se dotaknuti i pitanje što je zapravo humano i etično ponašanje u okvirima obavljanja fizikalne terapije te se tu otvaraju brojna etička pitanja. Današnje društvo je željno promjena i u tome smislu svakodnevno napreduje međutim u tom razvoju je potrebno načiniti ozbiljni zaokret te poraditi na vraćanju moralnih vrednota ponovnim učenjem empatije što će u konačnici dovesti do kvalitetnijih međuljudskih odnosa među kolegama, suradnicima, boljim odnosima između pacijenta i fizioterapeuta, a što je važno za ostvarenje konačnog cilja tj. izlječenja pacijenta. Od iznimne je važnosti da fizioterapeuti ostvaruju svoju humanost izvan profesije poticajnim oblicima razvoja vlastite osobnosti, kao i potreba da bioetika i fizioterapija kontinuirano posreduju u idejnom i sadržajnom razvoju holističkog pristupa u liječenju bolesnih kroz razvoj komunikacijskih vještina.