Kronično bubrežno zatajenje označava oštećenje bubrega, a dokazuje se markerima bubrežnog oštećenja te biopsijom bubrega ili glomerulskom filtracijom. Osobe koje imaju u obiteljskoj anamnezi sklonost bubrežnom obolijevanju, potrebno je redovito provoditi mjere prevencije. Dijabetičari i osobe s visokim krvnim tlakom spadaju u visokorizičnu skupinu kod kojih komplikacije osnovne bolesti dovode do kroničnog zatajenja bubrega. Stoga su potrebne redovite kontrole krvnih pretraga i urina. Pridržavanje pravilne prehrane i tjelesna aktivnost spadaju pod mjere prevencije. Također redovita kontrola krvnog tlaka i šećera u krvi, te kontrolu masnoće u krvi, način su ranog otkrivanja bubrežne bolesti. U ranijim stadijima kronične bubrežne bolesti, bolesnici nemaju izražene simptome i znakove koji ukazuju na oštećenje bubrega. Tek krvna slika koja prikazuje abnormalnost nalaza prethodi pojavi simptoma. Neki od simptoma su slabost, mučnina i povraćanje, edemi, umor, gubitak apetita, svrbež kože, te se razvija i anemija. Kod osoba kojima je postavljena dijagnoza kroničnog bubrežnog zatajenja uključuju se u jednu od mogućih terapija, a to je najčešće hemodijaliza. Multidisciplinirani tim koji uključuje medicinsku sestru, liječnika nefrologa i dijetetičara provode edukaciju kako bi bolesnik bolje upoznao samu bolest i mogućnosti liječenja. Važno je objasniti sam tijek bolesti, mogućnosti i aspekte liječenja, te moguće komplikacije. Emocionalna podrška koju pruža medicinska sestra u skrbi takvog pacijenta, igra veliku ulogu. Edukacija ne uključuje samo bolesnika već i članove njegove obitelji. Progresiju kronične bolesti bubrega moguće je usporiti u ranoj fazi. Pružanjem adekvatne medicinske skrbi i pridržavanje uputa od strane bolesnika, napredovanje bolesti bubrega moguće je i zaustaviti. Zdravstvena skrb uključuje kontrolu krvnog tlaka, kontrolu šećera u krvi, kontrolu masnoće, crvene krvne slike, kontrolu metabolizma kosti i pridržavanje danih uputa o pravilnoj prehrani i važnosti tjelesne aktivnosti. Opasnost od smrtnog ishoda nastupa kod povećanog nakupljanja toksina i tekućine u tijelu. Kako bi se izbjegao takav ishod važno je početi s liječenjem dijalizom ili u nekim slučajevima i transplantacijom bubrega. Incidencija terminalne bolesti bubrega povećava se starenjem populacije i širenjem većeg broja rizičnih skupina. Napredna terapija kod terminalnih bubrežnih bolesnika, uvelike povećava i zadržava kvalitetu života.