Unatoč brojnim poteškoćama i stigmama na koje nailaze oboljeli od psihičkih bolesti, danas, oboljeli imaju šansu za normalan život te uspješnu reintegraciju u radnu i društvenu okolinu zahvaljujući razvoju psihofarmakoterapije i medicinske tehnologije. Anksiozni poremećaji su najčešći mentalni poremećaji te se češće javljaju kod žena nego kod muškaraca. Kako su prisutni u odrasloj tako su prisutni i u dječjoj dobi (separacijski anksiozni poremećaj). Za razliku od brojnih psihičkih poremećaja kojima etiologija nije poznata, rizični čimbenici većine anksioznih poremećaja su jasno definirani. Prvenstveno psihološki čimbenici premda postoje dokazi i o genetskim utjecajima, zatim čimbenici okoline poput neugodnih socijalnih iskustava te nepovoljnih životnih događaja kao što su gubitak posla, seksualno ili fizičko nasilje te brojne druge životno ugrožavajuće situacije uzrok su anksioznih poremećaja. Na razvoj anksioznosti velik utjecaj ostavlja i temperament osobe. Klinička slika je zasebna za svaki poremećaj te individualna za svakog pacijenta. Dijagnoza se temelji na pojavnosti simptoma koje možemo podijeliti na kognitivne, emocionalne, bihevioralne i tjelesne te na anamnezi uzetoj od strane oboljelog i njegove obitelji. Na anksioznost često nailazimo i u drugim medicinskim dijagnozama, pacijenti s anksioznim poremećajima često se žale na somatska obilježja, posebice srčana, gastrointestinalna i neurološke tegobe. Liječenje se bazira poglavito na primjeni anksiolitika, antidepresiva te antipsihotika. Uz farmakoterapiju, primjenjuju se i psihološke te socioterapijske metode liječenja čijom se kombinacijom pomaže u održavanju kvalitete života oboljelog. Zbog složenosti anksioznih poremećaja, kompleksnost zdravstvene skrbi bolesnika s anksioznosti obuhvaća mnoge sestrinske dijagnoze i pripadajuće intervencije, iziskujući visoku educiranost osobe.