Shizofrenija je kronična duševna bolest koja oboljeloj osobi onemogućava razlikovanje stvarnih od nestvarnih događaja, pritom joj otežavajući svakodnevno funkcioniranje. Etiologija bolesti je nepoznata i trenutno ne postoji općeprihvaćena teorija, no sve ukazuje na to da na pojavnost utječe kombinacija genetskih i okolinskih faktora. Nešto viša pojavnost uočena je kod muškaraca, među nižim socioekonomskim klasama, kod osoba koje žive u urbanim sredinama te osoba rođenih na zimu ili u rano proljeće. Godišnji broj novooboljelih je između 2 i 4 na 10000 stanovnika, te se bolest manifestira između 15. i 24. godine kod muškaraca, a između 25. i 34. kod žena. Za dijagnosticiranje se koriste MKB-10 i DSM-IV-TR kriteriji uz promatranje simptoma koji su podijeljeni na pozitivne – halucinacije, sumanutosti, dezorganizirano ponašanje, formalni poremećaji mišljenja i negativne – alogija, anhedonija, poremećaj afektivnosti i avolicija. Identificirano je nekoliko tipova bolesti koji upućuju na dominantnu karakteristiku prisutnu kod pacijenta te je dijagnoza tipa promjenjiva. Njegu bolesnika moguće je podijeliti na tri faze: akutnu fazu, prilikom koje se koriste antipsihotici, fazu stabilizacije i fazu rehabilitacije tokom koje je vrlo važno uključiti bolesnika u socioterapiju i psihoterapiju. Cjelokupna njega usmjerena je na ublažavanje i uklanjanje što većeg broja simptoma bolesti i unapređenje kvalitete života oboljele osobe te ponovnu uspostavu produktivnosti. Uloga medicinske sestre je značajna i ima dvojno djelovanje. Budući da sestre s pacijentima provode mnogo vremena, pri čemu uočavaju i bilježe promjene stanja pacijenta na osnovu kojih izrađuju plan njege i prilagođavaju sestrinske intervencije. S druge strane, sestre pacijentu pomažu i emotivno uspostavljajući odnos sestra-pacijent, pomažući mu pritom da prihvati i razumije svoje stanje, pružaju mu empatijsku podršku aktivno ga slušajući dok priča o svojim problemima i poteškoćama.