Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) oštećenja vida su definirana kao slabovidnost i sljepoća, a svaka od ovih kategorija ima svoje daljnje podjele. Oštećenja vida i sljepoća predstavljaju globalni problem s važnim socio-ekonomskim posljedicama koje dokazano imaju utjecaja na kvalitetu života pojedinca. Čimbenici koji utječu na oštećenje vida mogu se podijeliti na sistemska stanja ili bolesti te specifična stanja ili bolesti oka. U kliničkoj slici oštećenja vida dominiraju vidne smetnje, crvenilo, uočljive promjene na očnoj jabučici, a u nekim se slučajevima može pojaviti i bol kada bolesnici ne mogu razlikovati bol u oku i iza oka. U metode dijagnostike oštećenja vida pripadaju anamneza, fizikalni pregled i tehnološka dijagnostika. Jedan od glavnih ciljeva provođenja intervencija kod osoba s oštećenjem vida je osposobljavanje za samostalnost koja je uglavnom rezultat osobnog razvoja određenih kompetencija. Što je osoba s oštećenjem vida samostalnija u obavljanju dnevnih aktivnosti, to je i bolja cjelokupna kvaliteta života, što uvelike utječe na osobno zadovoljstvo i socijalnu uključenost. Intervencije medicinske sestre u zbrinjavanju bolesnika s oštećenjem vida temelje se na Maslowljevoj hijerarhiji potreba koje uključuju fiziološke potrebe, sigurnost, društvene potrebe, poštovanje i samoaktualizaciju. Tijekom bolesnikova boravka u bolnici, medicinska sestra će educirati bolesnika o načinu zadovoljavanja ovih potreba, svojim znanjem će prepoznati koje su potrebe bolesnika, svojim vještinama će bolesniku omogućiti sigurnost, a svojim strpljenjem i razgovorom postići bolje bolesnikovo samopoštovanje.