Križobolja se definira kao bol, mišićna napetost i nelagoda u području tijela između donjega rebrenog luka i donje glutealne brazde. Često se bol širi i duž noge. Razlikujemo akutnu i kroničnu križobolju. Kako bi se postavila prava klinička slika i zaključilo radi li se o akutnoj ili kroničnoj križobolji, potrebno je obaviti temeljitu anamnezu i klinički pregled, međutim ponekad niti to nije dovoljno za postavljanje točne dijagnoze. Potrebno je isključiti ozbiljnu tj. specifičnu patologiju tzv. crvene zastave. U kliničkoj slici najdominantniji simptom je bol, pa se stoga govori o „bolnim sindromima kralježnice“. Postoje dvije skupine takvih sindroma: vertebralni i vertebrogeni. Vertebralni bolni sindromi očituju se bolovima koji su ograničeni na onaj dio kralježnice koji je degenerativno promijenjen i bolovi se pritom ne šire u udaljene regije. Najčešće su izazvani degenerativnim promjenama intervertebralnih zglobova, diskusa i interspinoznih prostora. Osim bolova, tipičan nalaz je povišen tonus pripadnih mišića i ograničenje kretnji. Vertebrogeni bolni sindromi su uzrokovani degenerativnim promjenama kralježnice, ali se očituju podalje od nje. Oni nastaju zbog toga što protrudirani ili prolabirani nukleus intervertebralnog diskusa prodire prema vertebralnom kanalu ili intervertebralnom foramenu, pa podraži ili komprimira korijen spinalnog živca u tom segmentu. Tada se bolovi prošire duž čitavog živčanog spleta, kroz ruku ili nogu. U većini epidemioloških studija nađeno je da se križobolja, najčešće pojavljuje između 30. i 50. godine života. Procjenjuje se da 15-20% odraslih doživi epizodu križobolje tijekom jedne godine, a 50-80% njih ima bar jednu epizodu križobolje tijekom svog cijelog života. Od velike važnosti su i fizioterapijska procjena te dijagnoza koje uvelike olakšavaju izbor pravodobne terapije bolesnika s križoboljom. Prilikom odabira terapije potrebno je voditi brigu o bolesnikovom kliničkom statusu, dobi, potrebama i željama te o njegovoj radnoj i životnoj sredini. Rehabilitacija pacijenta uključuje različite metode fizikalne terapije (npr.TENS, laser, termo i krio terapija, ultrazvuk...), kinesiotaping, akupunkturu i akupresuru, masažu, manipulaciju i mobilizaciju, tehnike neurodinamike, trakciju, terapijske vježbe, Williamsove vježbe, McKenzie koncept te primjenu ortoza.