U ovom završnom radu opisani su načini dijagnostike traume skeleta koji se koriste u dječjoj dobi te je prikazan način rada i korištenja uređaja koje upotrebljavamo pri dijagnosticiranju tih ozljeda. Trauma skeleta odavno je prisutna kod čovjeka. No, dječje ozljede su bitno drugačije od ozljeda u odraslih ljudi. Djeca su često zaigrana te ne procjenjuju opasnost jednako kritično kao i odrasli stoga su iznimno sklona prijelomu kosti. Dječje kosti su manje krte te se u njima nalazi viši sadržaj vode pa prijelomi poprimaju oblike koji se kod odraslih ne pojavljuju. Posljedice takvih ozljeda mogu biti estetske i funkcionalne stoga je jako bitno na vrijeme ih dijagnosticirati. Iznimno je važno napomenuti kako ionizirajuće zračenje ima štetnije učinke na djecu zbog toga što su ona još uvijek u razvoju. Upravo zato je bitno da radiološka dijagnostika bude medicinski indicirana i pravilno provedena. Također je bitno napomenuti kako je kod dijagnostike traume skeleta kod djece potrebna suradnja radiološkog tehnologa, djeteta i njihovih roditelja da bi ovaj postupak prošao što bezbolnije i kako bi se mogao dobiti optimalan prikaz skeleta za daljnju dijagnostiku ozljeda. Radiološke metode koje ne uključuju ionizirajuće zračenje su ultrazvučna dijagnostika te magnetna rezonanca. Skelet zbog svojeg sastava najviše apsorbira rendgenske zrake u usporedbi sa ostalim tkivima i sukladno s time daje najveću sjenu na radiografskoj slici. Radiografija skeleta koristi ionizirajuće zračenje za nastanak slike te se najčešće koristi za dijagnostiku ozljeda skeleta, kako kod odraslih tako i kod djece. Kompjuterizirana tomografija (CT) proizvodi više ionizirajućeg zračenja nego rendgenski uređaj pa ju je zbog toga poželjno izbjegavati ukoliko je to moguće. Svaka od metoda dijagnostike posjeduje svojevrsne načine na koje možemo dobiti ključne dijagnostičke informacije.