Patelarna tendinopatija je sindrom prenaprezanja s bolnosti i disfunkcijom patelarne tetive. Naziva se još i „skakačkim koljenom“ jer zahvaća primarno sportaše s povećanim zahtjevom na ekstenzorni aparat nogu, što je obilježje skakačkih sportova. Karakterizira ju lokalizirana bolnost hvatišta tetive za patelu koja se u početku postepeno javlja te pojačava, a raste u skladu s povećanjem opterećenja. Faktorima rizika se smatraju povećanje u trenažnom volumenu i frekvenciji, veća tjelesna težina, odstupanje u duljini nogu, niži luk stopala, smanjena dorzifleksija stopala, manja fleksibilnost mišića kvadricepsa i hamstringsa, bolja sposobnost vertikalnog skoka, manja jakost mišića kvadricepsa te abnormalnost asimptomatske tetive na radiološkim snimkama. Identificirana je povezanost patelarne tendinopatije i s nekim endokrino-metaboličkim bolestima. Fizioterapijska procjena podrazumijeva subjektivni i objektivni dio pregleda, nakon kojih se analizom prikupljenih podataka sastavlja plan i program rehabilitacije čija se učinkovitost konstantno prati te evaluira. Subjektivni dio procjene obuhvaća uzimanje anamneze, saznavanje pojedinosti o pacijentovom stilu života te identificiranje karakteristika problematične bolnosti kako bi se potvrdila dijagnoza patelarne tendinopatije. U objektivnom pregledu fizioterapeut obavlja inspekciju, palpaciju, utvrđuje opseg pokreta, mjeri mišićnu jakost, izdržljivost te funkcionalnu sposobnost raznim specifičnim testovima i zadacima, kako bi dobio uvid u trenutačno stanje pacijentovih donjih ekstremiteta. Fizioterapijska intervencija nerijetko bude dugotrajan i naporan proces za pacijenta i fizioterapeuta. Ustanovljeno je kako opterećenje ima najveći utjecaj na tetivnu patologiju, stoga se vježbe smatraju primarnim dijelom rehabilitacije, uz modifikaciju opterećenja u aktivnostima koje su prouzrokovale ovo stanje. Smanjenje boli te restauracija funkcije smatraju se glavnim ciljevima intervencije. Preporuča se provedba programa rehabilitacije u 4 faze kako bi se osigurao siguran i postepen povratak pojedinca u sportske aktivnosti. Korištenje pasivnih metoda također može imati ulogu u procesu rehabilitacije, ali samo kao pomoć pri smanjenju boli te one nikako ne mogu zamijeniti aktivni dio terapije, ako se žele osigurati optimalni rezultati.