Šaka kao izrazito kompleksan dio ljudskog tijela sastoji se od niza zglobova, kostiju i pripadajućih mišića koji omogućuju izvođenje finih motoričkih kretnji koje nam omogućuju kako istraživanja svijeta tako i izvođenje svakodnevnih aktivnosti. Stoga je šaka učestalom aktivnošću pogodna za nastanak sindroma prenaprezanja. Sindromi prenaprezanja su oštećenja nastala uzastopnim ponavljajućim pokretima koji uzrokuju mikrotraume na anatomskim strukturama zahvaćenog dijela šake ili drugih dijelova tijela, a reparacija nastalih mikrotrauma nije moguća. Najčešće zahvaćeni dio sindromom prenaprezanja je mioentezijski aparat. Sindromi prenaprezanja u šaci zahvaćaju profesionalne sportaše i rekreativce te zanimanja koja zahtijevaju ponavljanje istih kretnji u šaci te imaju neergonomski opremljeno radno mjesto (uredski stolac, radni stol i računalna oprema). Najistaknutija zanimanja kod kojih se javlja isti su: automehaničari, plesač, muzičari, kirurzi i drugi. Najpoznatiji sindrom prenaprezanja u šaci je sindrom karpalnog kanala, a uz njega još slijede: škljocavi prst, gimnastičarski ručni zglob, morbus DeQuervain, veslačka podlaktica, tendinitis flexor carpi ulnaris i tendinitis flexor carpi radialis. Svako liječenje započinje pravovremenom i temeljitom dijagnostikom koja se sastoji od anamneze, specifičnih testova, dijagnostičkih postupaka u koje ubrajamo: CT, MR, UZV, konvencionalnu radiografiju, termografiju i ostale. Liječenje sindroma prenaprezanja možemo podijeliti na kirurško koje se izvodi prema točno određenim načelima same operacije za određeni sindrom i konzervativnu metodu koja se sastoji od: primjene nesteroidnih antireumatika, korištenje udlaga prilagođenih svakom sindromu, modifikacije aktivnosti, izostavljanja aktivnosti koje su dovele do nastanka sindroma i implementacije kortikosteroidnih injekcija. Nakon provedenog liječenja potrebno je provesti fizioterapijsku intervenciju, koja započinje fizioterapijskom procjenom pomoću koje izrađujemo plan intervencije prilagođene svakom pacijentu ponaosob. Fizioterapijska intervencija se provodi individualno sa svakim pacijentom te se sastoji od: terapijskih čimbenika (krioterapije, RICE metode, termoterapije, lasera, terapijskog ultrazvuka i TENS-a), terapijskih vježbi koje su ujedno direktan fizioterapijski postupak, manualnih tehnika (Soft-tissue terapija, Mobilization With Movement i Neural Mobilization metoda) i dry needlinga koja je jedna od novijih metoda u liječenju.