Mobilizacije i manipulacije zglobova lumbalne kralježnice u kombinaciji s ostalim tehnikama koriste se s ciljem suzbijanja mehaničkog tipa akutne i kronične boli u lumbalnom dijelu leđa. Osim što pomažu u otklanjanju primarne smetnje, boli, ujedno djeluju i na rasterećenje malih zglobova kralježnice i vertebralnih dinamičkih segmenata lumbalnog dijela kralježnice. Kako bi umanjili bol, tehnike koje se koriste moraju biti sigurne, ali i terapijski učinkovite za pojedino stanje pacijenta. Fizioterapijskom procjenom utvrđuje se početno stanje pacijenta te određuje koja bi intervencija mogla biti učinkovita. U tu svrhu, konstruirana su pravila kliničkog predviđanja kojima se sužava popis koje pacijente treba podvrgnuti određenoj metodi. To su pomagala utemeljena na znanstvenim istraživanjima nastala početkom 21. stoljeća koja omogućuju određivanje fizioterapijske dijagnoze, a potom i intervencije. Pregledom rezultata istraživanja utvrđeno je i koje su kontraindikacije za primjenu određenih tehnika. Lumbalna kralježnica upravo zbog svoje složenosti gdje prenosi teret trupa, gornjih udova i glave nema velike stupnjeve slobode već se manji dio kretnji odvija u lumbalnom, a nešto više u prijelazu iz lumbalne u sakralnu tj. iz torakalne u lumbalnu kralježnicu stoga mobilizacija i manipulacija tih struktura nosi i određene rizike. Provedena su istraživanja koja ispituju korisnost primjene pravila kliničkog predviđanja za primjenu mobilizacijske tehnike, tehnike mobilizacijske trakcije, manipulativne tehnike, ali i specifičnih programa terapijskih vježbi i programa stabilizacije kod specifičnih odnosno nespecifičnih stanja i ozljeda lumbalne kralježnice. Kako bi se postigao čim veći terapijski učinak, odnosno potvrdila ili odbacila hipoteza pacijente kao predmet istraživanja odnosno heterogena skupina svrstava se u manje homogene skupine. Iako su kratkotrajna poboljšanja stana pacijenata favorizirana od strane terapeuta, a i samog pacijenta u konačnici za obje strane je cilj dugotrajni/ji učinak smanjenja boli i nesposobnosti koje toliko utječu na psihofizičko stanje pacijenta. U ovim se istraživanjima navodi kojim će pacijentima, koje metode biti uspješne, no to ne mora biti pravilo. Iz tog razloga potrebna je dodatna provjera valjanosti rezultata koja bi se mogla primjenjivati na širu populaciju pri čemu će se smanjiti rizik nastanka štetnih posljedica. Ovim pravilima nije određeno koje dijagnoze pripadaju određenoj intervenciji već se odnose na simptome trenutnog stanja samog pacijenta.