Samoubojstvo je svaki slučaj smrti koji je direktni ili indirektni čin pozitivnog ili negativnog akta žrtve prema sebi. Suicidalno ponašanje podijeljeno je u tri skupine: suicidalni događaj, nesuicidalni događaj te nedeterminirani ili potencijalni suicidalni događaj. Samoubojstvo je trenutno, globalno gledano, jedan od tri najčešća uzroka smrti u dobnoj skupini između 15 i 24 godine. Prema istraživanjima, mladi samoubojstvo najčešće izvršavaju u proljeće, a za mjesto odabiru vlastiti dom. Izbor metode, kao i učestalost samoubojstava, ovisi o spolu (omjer izvršenja između dječaka i djevojčica je 5:1). Rizični čimbenici podijeljeni su u sedam skupina, a to su: psihološki, bihevioralni, verbalni, situacijski, demografski, fizički i društveni. Osim rizičnih faktora, postoje i zaštitni faktori koji smanjuju rizik od pojave samoubojstva. Neki od tih faktora su: nepostojanje psihičke bolesti, sklad u obitelji, odsustvo suicida u obiteljskoj anamnezi, religioznost i uspjeh. Znakovi koji ukazuju na suicidalno ponašanje mogu biti verbalni ili pisani, a mogu se uočiti i promjene u ponašanju. Istraživanje je dokazalo da oko 90% osoba koje počine suicid imaju neki oblik duševnog poremećaja. Depresivna stanja, shizofrenija, ovisnosti i poremećaj ličnosti su psihičke bolesti koje su u korelaciji s pojavom suicida. Uz pojavnost suicida vežemo i medije koji su postali sastavni dio ljudske svakodnevice. U pojedinim slučajevima adolescenti dolaze do ideje za počinjenje suicida tako što se poistovjećuju s tragičnim događajem o kojem su mediji izvijestili (Wertherov efekt). Samoubojstva na sebe vežu brojne mitove koji su posljedica neinformiranosti društva, a mogu se iskorijeniti edukacijom. Prevencija se provodi na tri razine: primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj. Uzimanjem sestrinske anamneze i uvidom u medicinsku dokumentaciju dobivamo najbolji uvid u postojanje suicidalnog rizika. Da bi se olakšala procjena, koriste se standardizirani upitnici i skale. Najčešće sestrinske dijagnoze su: visok rizik za samoubojstvo, visok rizik za samoozljeđivanje, anksioznost, socijalna izolacija, poremećaj spavanja, nisko samopoštovanje te promijenjeni proces mišljenja, shvaćanja i razumijevanja. U bolničkom liječenju provodi se stalna procjena suicidalnog rizika zbog promjenjivosti rizičnih faktora tijekom farmakoterapije i psihoterapije.