Posljedica oštećenja središnjeg živčanog sustava često je nepokretnost i nesposobnost automatske posturalne prilagodbe na okolinu što zahtijeva terapijski pristup. Pozicioniranje se provodi sa ciljem reedukacije posturalnih aktivnosti i prevencijom inaktiviteta. Pozicioniranje mora biti temeljeno na funkcionalnoj procjeni problema bolesnika kao i terapeutski prilagođeno individualnim potrebama bolesnika. U postupku pozicioniranja bolesnika sudjeluju svi članovi medicinskog tima, posebno medicinske sestre i fizioterapeuti koji nastoje integrirati postignute sposobnosti u pacijentov svakodnevni život. Cilj rada je doprinijeti razumijevanju osjećaja, mišljenja, stavova i motiviranosti pacijenta o njegovom posturalnom položaju u krevetu. Na Klinici za neurologiju KBC Sestre milosrdnice provelo se kvalitativno istraživanje metodom polustrukturiranog intervjua na uzorku 4 ispitanika. Istraživačko pitanje glasi: Unatoč standardima pozicioniranja doživljavaju li pacijenti različito probleme vlastitog položaja u krevetu? Kodovi su svrstani u 5 kategorija. Ograničenja u ležećem položaju, sjedećem, ograničenja hranjenja, sudjelovanja u aktivnostima i s okolinom. Kategorije su povezane sa osjećajima nepokretnosti i nesposobnosti te psihosocijalne uključenosti ili isključenosti i očekivanja od rehabilitacije. Aspekti problema života ili funkcioniranja su povezane sa potrebama nepokretnog pacijenta u okviru 24 h koncepta rehabilitacije. Na temelju navedenog može se dati odgovor na istraživačko pitanje. Odgovor na istraživačko pitanje glasi: Unatoč standardima pozicioniranja pacijenti doživljavaju slično probleme vlastitog položaja u krevetu u kategoriji ograničenja u ležećem i sjedećem položaju, ograničenja hranjenja i sudjelovanja s okolinom. Svi imaju isti problem neugode, lošeg osjećanja i nemogućnosti pokretanja u krevetu. Razlika je u kategoriji sudjelovanja u aktivnosti gdje pacijentice imaju različita mišljenja o rehabilitaciji i oporavku od bolesti.