U našim je bolnicama preko 50 % bolesnika koji primaju oksigenoterapiju bez indikacije. S druge strane, i kad je primjena kisika opravdana, vlada vrlo izraženo neznanje glede usklađivanja načina primjene kisika s ciljevima koje želimo postići. Liječenje kisikom (oksigenoterapija) podrazumijeva primjenu kisika u koncentraciji većoj od koncentracije u zraku (21 %). Primjenjuje se prvenstveno za sprječavanje tkivne hipoksije, tj. za one situacije u kojima je opskrba tkiva kisikom nedostatna za pokriće metaboličkih potreba. Primjena kisika može izazvati komplikacije te se pacijenta na terapiji kisikom mora nadzirati i kontrolirati nalaze ABS (acidobaznog statusa arterijske krvi) i SpO2 kako bi se procijenila uspješnost terapije kisikom, korigirala količina isporučenog kisika ili promijenio aplikator za primjenu te na vrijeme uočile eventualne komplikacije. Cilj je ovoga rada upoznati se s osnovnim indikacijama za primjenu kisika te s dužnostima i intervencijama medicinske sestre kod pacijenta na terapiji kisikom. Medicinska sestra trebala bi poznavati osnovne pojmove, kao što su FiO2 (koncentracija kisika u udahnutom volumenu), SaO2 (saturacija kisikom arterijske krvi mjerena iz uzorka krvi), SpO2 (saturacija arterijske krvi kisikom mjerena pomoću pulsnog oksimetra), hiperkapnija (povećana količina ugljičnog dioksida u krvi), hipoksemija (sniženi tlak kisika arterijske krvi), hipoksija (manjak kisika u tkivima), PaCO2 (parcijalni tlak CO2 u krvi, koristi se za procjenu ventilacije). Medicinska sestra trebala bi također poznavati i znati primijeniti niskoprotočne aplikatore za primjenu kisika (ne isporučuju količinu kisika koja bi u potpunosti zadovoljila pacijentove potrebe) i visoko protočne aplikatore za promjenu kisika (isporučuju količinu kisika koja u potpunosti zadovoljava pacijentove potrebe - minutni volumen), što je u ovom radu i opisano.