Parkinsonova bolest je progresivni neurodegenerativni poremećaj koji nastaje kao posljedica degeneracije dopaminergičnih neurona te interakcije genetskih i okolinskih čimbenika. Pogađa oko sedam milijuna ljudi diljem svijeta. Češća je kod muškaraca. Prve simptome bolesti je primjetio Galen, a prvi ih je opisao James Parkinson. Simptomi Parkinsonove bolesti se dijele na motorne (bradikinezija, rigidnost, posturalna nestabilnost i tremor), te na nemotorne (kognitivni poremećaji, promjene autonomnog živčanog sustava, socijalna izolacija). U dijagnostici bolesti su značajni procjena tjelesnog i emocionalnog stanja i neurološki pregled, dok CT i MR mogu isključiti postojanje neke druge bolesti čiji su simptomi vrlo slični. Za dijagnosticiranje su potrebna dva od tri znaka bolesti (bradikinezija, rigor i tremor). Liječenje se provodi lijekovima (MAO inhibitori, levodopa), kirurškim liječenjem (duboka stimulacija mozga), te neurorehabilitacijom. Zbog prirode Parkinsonove bolesti najveći izazov predstavlja održanje kvalitete života bolesnika. Kvalitetu života posebice narušavaju ovisnost bolesnika, depresija, halucinacije, poteškoće s gutanjem i govorom, socijalna izolacija te motorni simptomi. Kvaliteta života se može procijeniti brojnim skalama i upitnicima. Najznačajnija skala je UPDRS skala kojom se procjenjuju invaliditet i komplikacije liječenja. Skrb za oboljele mora uključivati radnu terapiju, logopedsku terapiju, rehabilitacijsku i fizikalnu terapiju te zdravstvenu njegu. Medicinska sestra procesom zdravstvene njege može prevenirati komplikacije (padove, malnutriciju, poteškoće s eliminacijom) i olakšati simptome bolesti poticanjem bolesnika na fizikalnu terapiju, te na taj način održati i/ili poboljšati kvalitetu života oboljelih. Palijativnom skrbi se želi poboljšati kvaliteta života olakšavanjem boli, simptoma i stresa i poticanjem neovisnosti.