Komunikacija je proces razmjene poruka, ona je temelj socijalne interakcije. U svakoj komunikaciji između dvije osobe svaka od njih je u isto vrijeme i pošiljatelj i primatelj poruke, tj. svatko naizmjenice preuzima svaku ulogu. S obzirom na način komuniciranja, komunikacija se dijeli na verbalnu i neverbalnu, a s obzirom na svrhu, na informacijsku i terapijsku komunikaciju. Verbalna komunikacija odvija se pomoću jezika, dok je neverbalna komunikacija dopunski kanal slanja poruke jer se njom mogu izraziti vlastiti stavovi i emocije. Komunikacija je veoma bitna u svim medicinskim strukama, pa tako i u fizioterapiji. Loša komunikacija između fizioterapeuta i pacijenta dovodi do niza nesporazuma što može imati brojne neugodne posljedice i za pacijenta, ali i za zdravstvenog djelatnika. U toj se komunikaciji mogu pojaviti i komunikacijske prepreke, kao što su: kulturne i socijalne razlike, negativni stavovi prema fizioterapeutu i mnogi drugi. Kako bi se prepreke izbjegle važno je da fizioterapeut kontinuirano radi na unaprjeđenju komunikacije s pacijentom, na način da prepoznaje i razumije potrebe i želje pacijenta, ali i vlastite probleme, te da kontrolira vlastite emocije i na što bolji način riješi konflikte. Postoje neke komunikacijske vještine u fizioterapiji koji su preduvjeti uspješne komunikacije, a to su: samopoštovanje i slika o sebi, ljubaznost i toplina, otvorenost, izbjegavanje stereotipa i predrasuda, ali i aktivno slušanje, empatija i asertivnost. Uz komunikaciju između fizioterapeuta i pacijenta, jednako je bitna i komunikacija između fizioterapijskog tima. Taj tim čini niz stručnjaka: liječnik fizijatar, fizioterapeut, radni terapeut, medicinska sestra, psiholog, protetičar i drugi. Svaki od njih izvode niz konkretnih zadataka kako bi postigli iste ciljeve. Za postizanje idealnog fizioterapijskog cilja potrebna je neprekidna suradnja i dobra komunikacija između pacijenta, njegove obitelji i svih članova tima koji planiraju, provode i ostvaruju realni cilj poboljšanja kvalitete života pacijenta.