Moždani udar kao vodeći uzrok tjelesnog onesposobljenja znatno utječe na kvalitetu života ne samo oboljelog pojedinca i obitelji, već predstavlja i socioekonomski problem društva. Oko dvije trećine preživjelih od CVI-a, ostaje funkcionalno onesposobljeno te je važno takve bolesnike što prije osposobiti na najviši mogući nivo samostalnog funkcioniranja. Osoba koja doživi moždani udar nailazi na dugotrajne probleme koji se odnose na čitavo ljudsko tijelo i utječe na svakodnevne aktivnosti samog pacijenta. Takvi pacijenti imaju dugotrajna zdravstvena oštećenja te isto tako imaju potrebu za dugotrajnim rehabilitacijskim postupcima. Izazovi koji se stavljaju pred rehabilitacijski tim, a osobito pred medicinske sestre zahtijevaju veliku količinu znanja i vještine kako bi se u što većoj mjeri očuvala i unaprijedila kvaliteta života kod pacijenata nakon preboljelog CVI-a. U rehabilitacijskom modelu zdravstvene njege i skrbi omogućava se pacijentu da postigne maksimalnu fizičku, psihičku, društvenu i profesionalnu osposobljenost u odnosu na nastalo oštećenje prilikom moždanog udara. To je proces učenja kako bi se pacijent lakše navikao na onesposobljenost ili na veći fizički gubitak i kako bi lakše savladao poteškoće zbog nastalog oboljenja (1). Medicinska sestra mora biti ravnopravan član tima koji će svojim znanjem i iskustvom procjenjivati potrebe pacijenta, voditi brigu o njegovim potrebama i željama, motivirati pacijenta u cijelom programu te usko surađivati s pacijentovom obitelji, pritom poštivati pacijentovu osobnost i privatnost, moralna i vjerska uvjerenja.