Radiološka anatomija zglobova gornjih udova, kao pojam, obuhvaća anatomiju struktura koje čine zglobove, te njihov prikaz koji dobijemo korištenjem radioloških dijagnostičkih metoda. Dijagnostičke metode koje koristimo kako bi prikazali zglobove gornjih udova su: klasična radiografija, magnetska rezonancija (MR), kompjuterizirana tomografija (CT), ultrazvuk i artrografija. Uz poznavanje dijagnostičkih metoda te načina prikaza anatomskih struktura, izrazito je važno poznavanje anatomije. Anatomija zglobova gornjih udova obuhvaća 3 zgloba, a to su: rameni zglob, lakatni zglob i ručni zglob. U ramenom se obruču spajaju ramena kost i lopatica te lopatica s ključnom kosti. Rameni zglob je ujedno i najpokretljiviji zglob u ljudskom tijelu. U lakatnom se zglobu spajaju ramena kost sa lakatnom i palčanom, a ručni zglob čini spoj palčane kosti s karpalnim kostima. Kod svakog snimanja važno je što više pažnje posvetiti zaštiti pacijenta od izlaganja štetnom ionizirajućem zračenju, koje proizvode neki od uređaja koje koristimo. Pacijentove noge uvijek moraju biti paralelne sa stolom da gonade ne bi bile u snopu zračenja te je važno pretrage izvoditi po ALARA principu. U pravilu se kod standardnih radiografskih snimki najčešće koriste dvije projekcije, to su AP (anterioposteriorna) i profilna projekcija. Koristi se okomita središnja zraka i uska kolimacija rendgenskog snopa. Sve snimke osim ramena i nadlaktice snimaju se u sjedećem stavu te je obavezna oznaka lijeve (L) ili desne strane (D). Kod korištenja CT-a doza zračenja je veća, ali su snimke puno detaljnije te nam omogućuju 3D rekonstrukciju snimanog dijela. Projekcija CT snimki moguća je iz sagitalne, transverzalne te koronarne ravnine. Pacijent mora biti miran tokom snimanja i zaštita koja se koristi je olovna. Magnetska rezonancija je metoda kojom se koristimo kako bi što bolje prikazali meke česti. MR uređaj ne proizvodi ionizirajuće zračenje, ali postoje apsolutne kontraindikacije za njegovo korištenje.