Uvod: Problem rehospitalizacije bolesnika s dualnim dijagnozama koji su na supstitucijskoj terapiji jedan je od izazova struke koji ima utjecaj na tijek i ishod liječenja ovisnika na supstitucijskoj terapiji i odabir terapije održavanja. Sve je više bolesnika koji uz ovisnost imaju dijagnosticiran teži psihički poremećaj (dualne dijagnoze). Cilj ovog istraživanja je utvrditi utječe li vrsta supstitucijske terapije kod bolesnika s dualnim dijagnozama na rehospitalizaciju, te dobivanje podataka koji će dati uvid na druge rizične čimbenike koji mogu utjecati na rehospitalizaciju kao što su demografski i klinički čimbenici: vrsta i duljina uzimanja supstitucijske terapije, promjena supstitucijske terapije tijekom hospitalizacije, dužina trajanja hospitalizacije i vrsta supstitucijske terapije kod otpusta te način otpusta. Plan i metodologija: Istraživanje je provedeno u Klinici za psihijatriju Vrapče. U istraživanje je bilo uključeno 236 bolesnika koji su liječeni na Zavodu za dualne poremećaje od 1.1.2013. do 31.12.2015. kojima je dijagnostiicirana ovisnost o opijatima i teži psihički poremećaj (dualna dijagnoza), koji su uzimali supstitucijsku terapiju. Ciljani podaci sakupljeni su pomoću strukturiranog upitnika, a sastojali su se od demografskih podataka i osnovnih podataka o liječenju. Razlike između skupina supstitucijskih terapija i kvantitativnih podataka su testirane Kruskal Wallis testom. Rezultati istraživanja: ukazuju da je rehospitalizirano ukupno 31% ispitanika. Najviše je rehospitaliziranih ispitanika otpuštenih na buprenorfinskoj terapiji (14%), zatim metadonskoj (11%) i najmanje otpuštenih bez supstitucijske terapije. S obzirom na promjenu supstitucijske terapije tijekom hospitalizacije, za 20% ispitanika promijenjena je terapija sa metadona na buprenorfin, dok je samo 0,5% ispitanika prešlo sa buprenorfina na metadon. Statistički je značajna razlika u odnosu na promjenu supstitucijske terapije kod otpusta u odnosu na prijem. Od 45 ispitanika na metadonu prije dolaska u bolnicu na istoj terapiji je kod otpusta bilo 38% ispitanika, 27% je propisan buprenorfin, a njih 16 je otpušteno bez supstitucijske terapije. Od 32 ispitanika na buprenorfinu prije dolaska u bolnicu na istoj terapiji je kod otpusta bilo 50% ispitanika, a 50% je otpušteno bez supstitucijske terapije. Od 159 ispitanika na obje supstitucijske terapije prije dolaska u bolnicu na terapiji metadonom je kod otpusta 29% ispitanika, 35% buprenorfinom, a njih 36% je otpušteno bez supstitucijske terapije. Najviše ispitanika koji su otpušteni uz terapiju metadonom je otišlo u terapijsku zajednicu (56%) te kući (41%). Samo 7% ispitanika koji su otpušteni sa buprenorfinom je otišlo u terapijsku zajednicu, a njih 92% je otišlo kući. Od ispitanika otpuštenih bez supstitucijske terapije njih 75% je otišlo kući, 6% u terapijsku zajednicu, a 1% u drugu ustanovu. Zaključak: Vrsta supstitucije na kojoj su bolesnici utječe na učestalost rehospitalizacije tako da su bolesnici otpušteni na buprenorfinskoj terapiji najčešće rehospitalizirani. Rezultati upućuju da duljina uzimanja i vrsta supstitucijske terapije prije liječenja te promjena same terapije tijekom liječenja uvelike utječe na učestalost rehospitalizacije. Također rezultat ukazuje da bi se kod promjene supstitucijske terapije osobito sa metadona na buprenorfin bolesnici trebali duže zadržavati u sustavu i da je za stabilizaciju potrebno duže vremensko razdoblje i kontinuirano praćenje u okviru ambulantnog tretmana ili terapijskih zajednica što može biti poticaj za daljnja istraživanja.