Abstract | Kronična limfocitna leukemija (KLL) je maligna bolest zrelih limfocita koju karakterizira spori, ali progresivan porast broja limfocita u perifernoj krvi, koštanoj srži, ali i porast limfnih čvorova. Bolest nastaje bujanjem rijetkih CD5+ B-limfocita. Bujanje druge vrste limfocita (T- limfocita) prvotno se klasificiralo kao T-kronična limfocitna leukemija, dok je prema novoj podjeli SZO-a ta bolest nazvana T-prolimfocitna leukemija. Limfociti se nakupljaju u koštanoj srži, perifernoj krvi, slezeni, jetri i limfnim čvorovima. Pogađa osobe starije od 50 godina, medijan dobi kod dijagnoze iznosi oko 66 godina, a u SAD-u 72 godine, gotovo dvaput češće muškarce nego žene. U zapadnoj Europi leukemija je brojčano najzastupljenija kod bijele rase, dok je incidencija najniža u istočnim zemljama poput Kine i Japana. U Republici Hrvatskoj ukupna incidencija iznosi 6.57 na 100.000 stanovnika, a najveća je u Ličko-senjskoj županiji.
Bolest počinje najčešće bez simptoma i uglavnom se otkrije slučajno, npr. prilikom testiranja prije operativnog zahvata ili kod sumnje na neku drugu bolest. Simptomi bolesti su gubitak tjelesne težine, povišena tjelesna temperatura, noćno znojenje i pojačan umor. U krvi nalazimo apsolutnu limfocitozu koja je prvi indikator za sumnju na KLL. Dijagnoza se postavlja na temelju kompletne krvne slike s diferencijalnom dijagnozom, pregledom krvnog razmaza periferne krvi i imunofenotipizacijom limfocita. Kako bolest napreduje dolazi do uvećanja limfatičkih organa, najčešće limfnih čvorova, slezene i jetre. Kasnije dolazi do anemije i/ili trombocitopenije.
Najčešće koristimo dva sustava kliničke podjele/klasifikacije kronične limfocitne leukemije: podjela po RAI-u i po Binet-u, dok su se u zadnje vrijeme pojavili i drugi laboratorijski dijangostički markeri koji uključuju beta-2-mikroglobulin, citogenetske promjene, te druge tumorske biljege poput ZAP70 i status mutacije IGHVm. Ovisno u kojem stadiju je bolest, te prema dobi i komorbiditetima, određujemo adekvatnu terapiju. Preporučuje se korištenje oba sustava podjednako. S obzirom da je bolest najčešće neizlječiva, cilj primjene terapije je otklanjanje simptoma bolesti i produženje života. Međutim, smatra se da bi se kod manjeg broja ljudi zahvaljujući novim lijekovima te njihovom kombinacijom moglo postići izliječenje. Pacijentima koji u ranim fazama bez simptoma dobro podnose bolest preporučuje se praćenje njihovog stanja svaka tri mjeseca. Ukoliko dođe do pogoršanja ili pojave simptoma uslijed progresije bolesti započinje se liječenje (prva linija liječenja) s ciljem postizanja remisije bolesti. Najčešće koristimo kombinaciju imunokemoterapije (npr. fludarabin, ciklofosfamid u kombinaciji
s monoklonskim protutijelom rituksimabom) kod bolesnika mlađih od 65 godina, dok kod starijih češće koristimo klorambucil u kombinaciji s rituksimabom ili obinutuzumabom. Alternativa je kombinacija rituksimaba i bendamustina. Ibrutinib se može koristiti kao uspješna monoterapija, međutim u Republici Hrvatskoj odobren je samo za KLL s pozitivnom mutacijom TP53 (del17p), ili u relapsu unutar dvije godine od završetka liječenja, te refraktornoj bolesti. Kod relapsirajuće i refraktorne KLL koristimo još i idelalisib i venetoclax, dok se ranije korišteni alemtuzumab u monoterapiji, ili u kombinaciji s drugim lijekovima, koristi putem milosrdne primjene lijeka tvrtke Sanofi od 2012. Alogenična transplatacija krvotvornih matičnih stanica iz koštane srži ili periferne krvi opcija je za mlađe bolesnike nepovoljne prognoze, del17p, ili u relapsu s podudarnim HLA darivateljem. |