Sindrome prenaprezanja definiramo kao oštećenje mišićno-koštanog sustava koja nastaju kao posljedica dugotrajne ponavljajuće mikrotraume čiji kumulativni učinak nadjačava reparativnu sposobnost tkiva. U prenaprezanja u području stopala ubrajaju se: sindrom prenaprezanja Ahilove tetive, plantarni fascitis, prednji i stražnji sindrom sraza (impingement) gornjega nožnog zgloba, tendinitis m. flexor hallucis longusa, te tendinitis m. tibialis posteriora. Pravovremeno postavljanje dijagnoze vrlo je bitno kao i detaljna fizioterapijska procjena. Fizioterapijska procjena kod različitih sindroma prenaprezanja u području stopala sastoji se od procjene izgleda stopala, mjerenja boli, mjerenja cirkularnosti stopala, mjerenja opsega pokreta, procjene mišićne snage te specifičnih testova za pojedine sindrome prenaprezanja. Vrlo je važno prosuditi i utvrditi ozbiljnost ozljede jer na temelju procjene planiramo intervenciju, dugoročne i kratkoročne ciljeve. Liječenje sindroma prenaprezanja lokomotornog sustava najčešće je neoperativno, a samo je iznimno potrebno kirurško liječenje. Neoperativno liječenje, koje treba početi što ranije, sastoji se od kratkotrajnog prestanka, odnosno modifikacije športske aktivnosti, primjeni pojedinih procedura fizikalne terapije, vježbama istezanja i jačanja zahvaćene skupine mišića uz djelovanje na predisponirajuće čimbenike. Program mora biti individualno prilagođen s obzirom na lokalizaciju i na stadij bolesti te šport i rad iz kojeg pojedinac dolazi. Vodeće mjesto u prevenciji i u liječenju sindroma prenaprezanja imaju vježbe istezanja. Tijekom rehabilitacijskog postupka potrebno je mijenjati oblike, trajanje i intenzitet aktivnosti, ovisno o tijeku rehabilitacijskog procesa. Takvim načinom i pristupom rehabilitacijski će tijek završiti uspješnim povratkom na rad i šport uz puno opterećenje.