Većina ozljeda u vaterpolu odnosi se na ozljede glave u koje se svrstavaju ozljede lica, plivačko uho, ozljede bubnjića i ozljede oka. Dalje slijede ozljede gornjih ekstremiteta koje su podijeljene na ozljede ramena – dislokacije i subluksacije glenohumeralnog i akromioklavikularnog zgloba u kontaktu s protivničkim igračem ili loptom, plivačko rame (bol u ramenu) koje se kod vaterpolista pojavljuje u 80% slučajeva, ozljede rotatorne manžete, ozljede gornjeg hrskavičnog obruba, to jest lezija gornjeg labruma od sprijeda prema natrag (SLAP lezija), bacački lakat (bol u laktu) koji je posljedica višestruko ponavljanih šutova iznad glave te ozljede šake i ručnog zgloba. Na ozljede trupa odnose se ozljede kralježnice od kojih su najčešće bol u vratu i akutni pritisak korijena živca u lumbalnom dijelu kralježnice. Ozljede donjih ekstremiteta su najrjeđe, a podijeljene su na sindrom bolne prepone (entezitis tetive aduktora longusa, iliopsoasa i/ili trbušne muskulature) i ozljede koljena koje su posljedica izvođenja „vaterpolskog bicikla“. Većina nabrojanih ozljeda posljedica su ponavljanih mikrotrauma na mekotkivnim strukturama, odnosno sindroma prenaprezanja. Liječenje sindroma prenaprezanja u većini slučajeva je neoperativno pri čemu važnu ulogu igra rana dijagnostika i početak liječenja pri pojavi prvih simptoma. U ranoj fazi liječenja može doći do kratkog prekida aktivnosti ili modifikacije sportske aktivnosti. Kao sastavni dio rane faze liječenja slijedi krioterapija bolnog područja nesteroidnim protuupalnim lijekovima. Slijede vježbe istezanja, a potom vježbe snaženja zahvaćene skupine mišića. U sljedećoj fazi utječe se na čimbenike koji su generirali ozljedu, a na osnovi biomehaničke analize, treningom se ispravljaju tehničke pogreške koje su uvjetovale sindrom. Primjerava se i sportska oprema s pomagalima. Cilj ovog rada je prikazati najčešće ozljede mišićno-koštanog sustava kod vaterpolista te fizioterapijsku procjenu i rehabilitaciju tih istih ozljeda.