Naziv shizofrenija postoji već 100 godina, a potječe od riječi shizo – cijepam i fren – duša, razum. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, od shizofrenije trenutačno boluje 45 milijuna ljudi u svijetu, u Hrvatskoj je registrirano njih 18 000. Bolest se podjednako javlja i u muškaraca i u žena, no kod muškaraca se javlja nešto ranije nego u žena. Etiologija je još uvijek vrlo zagonetna usprkos mnogim teorijama. Razlikuju se četiri faze bolesti; premorbidna faza je dugo asimptomatsko razdoblje tijekom kojeg je održana funkcionalnost osobe; u prodromalnoj fazi javljaju tipični simptomi bolesti; akutna faza shizofrenog procesa prva je psihotična epizoda u kojoj je očigledno da je osoba bolesna; u rezidualnoj fazi nema više psihotičnih simptoma bolesti i smatra se prijelaznom fazom između psihotične epizode i potpune remisije. Najpoznatija podjela simptoma je podjela na simptome prvog i drugog reda po Schneideru. U svakodnevnoj kliničkoj praksi razlikuju se simptomi akutne faze bolesti koji uključuju pozitivne ili produktivne simptome koji odražavaju suvišak ili iskrivljivanje psihičkih funkcija te simptomi izvan akutne faze koji su obično dugotrajni negativni simptomi i posljedica su smanjenja ili gubitka normalnih psihičkih funkcija ili aktivnosti. U svakodnevnoj praksi se za dijagnozu shizofrenije koristi Međunarodna klasifikacija bolesti 10. revizija prema kojoj se razlikuje paranoidna shizofrenija, hebefrena, katatona, nediferencirana, postshizofrena depresija, rezidualna shizofrenija, shizofrenija simpleks i nespecificirana shizofreniju. Liječenje shizofrenije mora biti sveobuhvatno i multidimenzionalno, što znači da osim psihofarmakoterapije mora uključivati i psihoterapiju i psihosocijalne postupke. Liječenje ovisi i o fazi bolesti. U akutnoj fazi neophodno je liječenje antipsihoticima zbog uspostave kontrole nad simptomima. U razdoblju nakon akutne faze farmakoterapija je važna, ali nije dovoljna i tada se uključuju razne psihoterapijske i socioterapijske metode i tehnike, psihoedukacija bolesnika i njegove obitelji. Tijek bolesti je individualan i ovisi o okolnostima u kojima se bolest razvija i očituje, o karakteristikama bolesti, premorbidnim značajkama osobnosti oboljelih i njihovim aktualnim vještinama nošenja sa životnim problemima te dostupnim psihofarmacima i drugim metodama liječenja kao i o stavovima okoline. Biti medicinska sestra koja će uspješno odgovoriti na sve izazove u njezi shizofrenog bolesnika zahtijeva dodatno znanje i edukaciju. Potrebno je temeljito znanje iz kliničkog dijela kako bi mogla razumjeti nastanak bolesti, psihofarmakologije što uključuje način primjene lijeka, djelovanje i moguće nuspojave. Medicinska sestra promatra bolesnika i na osnovi postojećih podataka utvrđuje probleme iz područja zdravstvene njege te prikladne intervencije koje će riješiti problem. U Hrvatskoj postoje mnogobrojne grupe za podršku oboljelih i resocijalizaciju. Današnje liječenje shizofrenije je dosta efikasno i u većem broju oboljelih pokazuje se povoljan ishod bolesti te oni posve normalno žive u zajednici. Za kronične bolesnike postoji nekoliko oblika izvaninstitucionalne skrbi i nekoliko oblika institucijske skrbi, a sve je regulirano pravnim propisima.