Abstract | Metaboličke bolesti kostiju rezultat su djelomičnog razdvajanja ili neravnoteže između resorpcije i formiranja kostiju. Osteoporoza, kao jedna od najčešćih bolesti, karakterizirana je smanjenom koštanom masom i gustoćom, pogoršanjem arhitekture koštanog tkiva te povećanom mogućnosti loma. Osteoporotički prijelomi, koji nastaju na mjestima s većim udjelom spužvaste kosti, posebice vrata bedrene kosti, podlaktice i kralježaka, danas su jedan od najvećih javno-zdravstvenih problema modernog svijeta. Jedna od glavnih i najvažnijih smjernica i pomoći pri određivanju dijagnoze bolesti kostiju su biokemijski biljezi pregradnje kostiju (izgradnje i razgradnje). Oni pružaju klinički korisne dokaze normalnih i patoloških procesa, koji odražavaju aktivnosti koštanih stanica u skeletu. Biološki biljezi pregradnje kostiju omogućuju učinkovito praćenje učinaka terapije kod bolesnika s nekom od bolesti kostiju i smanjuju potrebu čestog mjerenja gustoće koštane mase (denzitometriju). Oni također mogu pomoći pri predviđanju rizika prijeloma. Biljezi izgradnje kostiju su izravni ili neizravni produkti ili enzimi aktivnih osteoblasta, njihova koncentracija ili aktivnost mjeri se u serumu ili plazmi i općenito imaju umjereno izraženu biološku varijabilnost. Neki od najčešćih biljega su: alkalna fosfataza, osteokalcin i propeptidi prokolagena tipa I (PINP,PICP). Biljezi razgradnje kostiju su, osim tartarat rezistentne kisele fosfataze, razgradni produkti koštanog kolagena. Kako se izlučuju mokraćom, donedavno su se i određivali uglavnom u mokraći, uzorku uz koji je vezana značajna varijabilnost rezultata. Stoga je glavni znanstveni i komercijalni interes usmjeren na postavljanje i procjenu postupaka za njihovo mjerenje u serumu. Biljezi razgradnje kostiju uključuju poprečne veze kolagena, hidroksiprolin, telopeptide kolagena tipa I, tartarat rezistentnu kiselu fosfatazu te hidroksilizin glikozide. Za izbor biljega pregradnje kostiju važna je mogućnost međulaboratorijske usporedivosti rezultata i dobra definicija biljega koji će se koristiti. Bitno je uspostaviti referentne intervale, standardizirati mjerne postupke, odrediti točan koncept kvalitete osiguranja, pokušati smanjiti individualnu varijabilnost mjerenjem biljega u serumu, a ne u mokraći, automatizirati mjerne postupke odgovarajućom kalibracijom, te ustanoviti stabilnost ključnih reagensa. Preporuka je koristiti jedan koštani biljeg ili jedan biljeg izgradnje i jedan biljeg razgradnje kostiju, pri čemu se prednost daje mjerenju biljega u serumu. |