Cerebrovaskularna bolest nastaje zbog općega smanjenja krvnog optjecaja bez začepljenja žile – ishemična encefalopatija i infarkti graničnih zona, lokalnog prestanka krvnog optjecaja zbog začepljenja žile – arterijski i venski moždani infarkt i krvarenja unutar mozga, u subarahnoidalni prostor ili u oba područja. Cerebrovaskularnim bolestima nazivamo skupinu bolesti koja zahvaća moždane ili vratne krvne žile, najčešće arterije, a rjeđe vene i venske sinuse. U većini slučajeva te bolesti uzrokuju poremećaje cirkulacije koji se prezentiraju sindromom moždanog udara. Sve do 70-ih godina prošloga stoljeća za bolesnike s moždanim udarom se nije moglo mnogo učiniti. Razvoj CT-a, kasnije i MR-a mozga omogućio je diferenciranje i bolje razumijevanje različitih etiopatogenih uzroka moždanog udara, a time i prilagodbu terapije pojedinom tipu moždanog udara. Uz pomoć ostalih dijagnostičkih metoda kao što su digitalna subtrakcijska angiorafija (DSA) i ultrazvk (UZV) danas možemo bolesnicima ponuditi medikamentnu, kiruršku ili endovaskularnu terapiju prilagođenu mehanizmu nastanka moždanog udara. Dvije su velike skupine cerebrovaskularnih bolesti: bolesti koje uzrokuju ishemiju i bolesti koje se očituju krvarenjem. Bolesti koje uzrokuju ishemiju uzrok su 80% moždanih udara, dok bolesti koje se očituju krvarenjem čine 20% svih moždanih udara. U širem smislu riječi, u cerebrovaskularne bolesti ubrajaju se i anomalije krvnih žila. Moždana ishemija može biti lokalizirana, tj. ograničena na dio mozga ili opća (globalna) i zahvatiti brojne dijelove mozga. Lokalizirana ishemija je u 65% slučajeva uzrokovna trombozom arterosklerotičnih arterija, u 15% tromboembolima au ostalih 20% nastaje putem drugih patogenetskih mehanizama. Opća ishemija je najčešće posljedica hipoperfuzije mozga. Krvarenje može biti u moždanu tvar, u moždane komore ili u subarahnoidalni prostor. Intracerebralno krvarenje je u oko 80% slučajeva posljedica hipertenzije.