Transplantacija organa je metoda liječenja bolesnika kod kojih je došlo do nepovratnog zatajenja funkcije organa te se ubraja u najveća medicinska dostignuća 20.stoljeća. Potrebno je sagledati sve razloge solidarnosti koji su sposobni postati motivacijom u darivanju organa. Živući ili preminuli darivatelji izvor su za darivanje organa, tkiva i stanica. Organi se ne smiju uzimati iz tijela preminule osobe ako ta osoba nije proglašena mrtvom u skladu sa zakonom. Za eksplantaciju organa uobičajeno je dobiti dopuštenje rodbine. Donorska kartica može bitno olakšati i ubrzati odluku za eksplantaciju organa. U procesu umiranja, moždana je smrt ona točka s koje više nema povratka, nakon čega nikakvi terapijski postupci ne mogu više okrenuti proces u suprotnom smjeru. Koncept smrti mozga razvijen je u jedinicama intenzivnoga liječenja. U postupku održavanja donora na prvom mjestu je potrebno procijeniti opće stanje donora kao i morfološke i funkcionalne karakteristike njegovih organa. Kod održavanja donora intervencije medicinske sestre usmjerene su održavanju i nadzoru osnovne životne funkcije, disanja i krvotoka, radi pripreme uzimanja organa za transplantaciju. U današnje vrijeme uspješno se mogu transplantirati srce, pluća, jetra, gušterača, bubreg i rožnica. Prije svake transplantacije vrše se još i posebna imunološka testiranja koja se nazivaju tipizacija i određivanje senzibiliziranosti. Navedena djelovanja usmjerena su prema humanom, cjelovitom oporavku drugog, životno ugroženog bolesnika s ciljem da se bez komplikacija, spasi jedan ili više ljudskih života. Uspješna transplantacija omogućava novi život ali i bolju kvalitetu života te se mnoge osobe vrate normalnim životnim i radnim aktivnostima. Timskim radom svih zdravstvenih djelatnika uspješno se tretira ovakva problematika.