Tkiva i organi u ljudskom organizmu se nalaze u kontinuiranom procesu obnavljanja i regeneracije. Ovaj proces se prvenstveno obavlja putem zamjene starih i oštećenih stanica sa novima. Nove stanice u organizmu nastaju putem diobe kada od stanice majke nastaju dvije stanice kćeri. Proces diobe stanica je kontroliran i uravnotežen. Ako ovaj proces izmakne kontroli stanice se nastavljaju nekontrolirano i ubrzano dijeliti stvarajući nefunkcionalnu masu koju zovemo neoplazma ili novotvorevina. Za neoplazme vrlo često se koristi i naziv tumor, što nije u potpunosti medicinski točno, budući da svi tumori ne moraju u isto vrijeme biti i neoplazme. Tumore smo podijelili na zloćudne odnosno maligne i dobroćudne odnosno benigne tumore. Zloćudnost ili malignost nekog tumora odnosi se na svojstvo tog tumora da se širi i razara okolno tkivo i da stvara udaljene metastaze u organizmu. Maligni tumori daju metastaze i šire se u okolinu, infiltrirajući se u okolno tkivo, dok benigni tumori ne daju metastaze na druge organe i ne infiltriraju se u okolno zdravo tkivo, već ga potiskuju (što također može izazvati značajne zdravstvene smetnje). Metastaziranje je proces tokom kojeg se maligne stanice odvajaju od primarnog tumora, te se putem krvi i limfe raznose u udaljena tkiva i organe gdje se od njih formiraju novi, sekundarni tumori. Postoji više od 100 različitih vrsta tumora koji se prema vrsti tkiva od kojeg su nastali mogu podijeliti u četiri osnovne grupe, a to su karcinomi odnosno tumori koji nastaju od epitelnih stanica (stanice koje pokrivaju tijelo, oblažu tjelesne šupljine i unutrašnje organe i formiraju žlijezde), sarkomi, tumori koji nastaju od mezenhimnih stanica (stanice koštanog, hrskavičnog, mišićnog, masnog, kao i nekog drugog vezivnog ili potpornog tkiva), limfomi i leukemije, tumori koji nastaju od stanica krvi, te naposljetku neuroni, tumori koji nastaju od stanica nervnog tkiva. Za razliku od benignih tumora, koji su okrugli i jasno ograničeni, malignomi su tipično nepravilnog oblika, loše ograničeni od okolnih tkiva, koje često infiltriraju i razaraju. Maligni tumori obično brzo mijenjaju svoju veličinu i mogu rasti kao nodularna ili papilarna masa. Često se manifestuju kao ulcerozna ili cistična formacija. Neki tumori imaju izrazito infiltrativno širenje i difuzno zahvaćaju okolno tkivo. Tumori probavnog sustava čine trećinu svih tumora u europskoj populaciji. Učestalost tumora probavnog sustava je jako velika a zanimanje internističkih onkologa za tu skupinu bolesti bilo je razmjerno maleno, prije svega zbog skromnih rezultata liječenja a najviše u fazi lokalno uznapredovale ili metastatske bolesti. U posljednjih desetak godina zanimanje za tumore probavnog sustava znatno se povećalo. Razlog tomu jesu odlični rezultati adjuvantnog liječenja, nakon provedenog lokalnog liječenja i to najčešće kirurškog a najviše onih određenih skupina bolesnika s kolorektalnim karcinomom, te napredak u liječenju tumora jednjaka i analne regije u kombinaciji sa zračenjem, ali i jasan pomak nabolje u liječenju uznapredovalog karcinoma želuca. Karcinom debelog crijeva postao je jedan od modela u onkologiji na kojem je velik broj znanstvenika došao do novih spoznaja o zloćudnoj bolesti. Posebno se odnosi na uzrok i mehanizam nastanka bolesti, promjene u genima, prekarcinozne bolesti, ranu dijagnostiku, vrijednost tumorskih markera u praćenju bolesti te nove pristupe liječenju. Za tumore probavnog sustava ne postoji učinkovita metoda pretraživanja (screening) te se zbog toga nastoji educirati liječnike i bolesnike da prepoznaju rizične čimbenike i rane simptome bolesti. Važno je rano ustanoviti bolest kako bi se što prije započelo liječenje. U procjeni patoloških stanja probavnoga trakta izvode se radiološke pretrage uz primjenu peroralnih ili rektalnih kontrastnih sredstava i endoskopijski pregled (ezofagogastroduodenoskopija). Ti su postupci komplementarni i obje metode omogućuju endoluminalni pogled, analizu promjene sluznice i submukoze, te mogu procijeniti elastičnost stijenke, radiolog praćenjem peristaltike, a endoskopičar procjenom distenzije organa tijekom upuhivanja zraka. Endoskopija u tom području ima prednost zbog mogućnosti uzimanja uzoraka tkiva za analize i intervencijske zahvate.