Stres na radnom mjestu je povezan sa kvalitetom obavljanja posla, zadovoljstvom na radnom mjestu, sagorijevanjem na poslu te dugoročno prevencijom bolesti i kvalitetom života. Psihički bolesnici su izuzetno zahtjevni, a simptomi bolesti nepredvidivi te mogu biti stresori i imati značajan utjecaj na kvalitetu života medicinskog osoblja koje o njima skrbi. Cilj istraživanja je utvrditi koji način suočavanja sa stresom najčešće koriste medicinsko osoblje u psihijatrijskoj ustanovi i količinu upotrebe svakog od načina suočavanja sa stresom u određenoj situaciji, te kako procjenjuju kvalitetu života. U istraživanje je uključeno 113 medicinskih sestara i tehničara zaposlenih u Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr. Ivan Barbot“ koji su ispunili upitnik općih podataka, Upitnik o načinima suočavanja sa stresom (WOC) i Manchester Short Assesment of Quality of Life Scale (MANSA). Rezultati istraživanja pokazuju da medicinsko osoblje zaposleno na psihijatrijskim odjelima najčešće kao strategiju suočavanja sa stresom koriste adaptabilne mehanizme poput planskog rješavanja problema, samokontrolu te pozitivnu ponovnu procjenu. Nakon tih adaptabilnih suočavanja sa stresom žensko medicinsko osoblje najčešće koristi distanciranje, a muško bijeg-izbjegavanje. Pokazalo se da medicinski tehničari u odnosu na medicinske sestre više koriste strategije prihvaćanja odgovornosti, ali i strategiju bijega i izbjegavanja. Uspoređujući načine suočavanja sa stresom u odnosu na različite odjele na kojima rade ispitanici nisu pronađene razlike. Rezultati su pokazali da medicinsko osoblje podjednako pozitivno procjenjuje kvalitetu života (prosječna ocjena 5), te nisu nađene razlike u odnosu na spol kao niti u odnosu na odjele na kojima rade. Medicinsko osoblje svoju kvalitetu života procjenjuje kvalitetnijom od njihovih poznanika, prijatelja ili rodbine te je optimistično u odnosu na budućnost i uglavnom očekuje da će u budućnosti ostvariti ono što još nije uspjelo.