Rak dojke je najučestalija maligna bolest kod žena i također kod žena vodeći uzrok smrtnosti od malignih bolesti. Rano otkrivanje je od velike važnosti, a dijagnostički metode koje se pritom koriste su mamografija, ultrazvuk, magnetska rezonanca, punkcija te biopsija dojke. Nakon uspostavljene dijagnoze slijedi liječenje koje možemo podijeliti na sistemsko i lokalno. Sistemsko liječenje koje uključuje kemoterapiju, hormonsku terapiju te imunoterpaiju dok lokalno liječenje obuhvaća kiruruški zahvat i radioterapiju. Nekad je liječenje u pravilu kretalo s kirurgijom. Danas nerijetko liječenje započinje s kemoterapijom. Kirurško liječenje kao najučestalije liječenje kod žena s tumorom dojke dolazi u dva oblika kao poštedni kirurški zahvat koji očuva dojčano tkivo, drugi oblik je radikalni kirurški zahvat odnosno mastektomija. Nakon mastektomije mnoge žene se odluče na rekonstruktivni zahvat koji može biti primarni i sekundarni zahvat. Nakon učinjenog cjelokupnog zahvata, mastektomije i rekonstrukcije bitan faktor je fizikalna terapija. Provodi se opservacija posture, vraća se mobilnost i narušena funkcija oštećenog područja, radi se na smanjenju bolnosti, provodi se relaksacija koja je u uskom skladu s mehanizmom disanja. U provedenom istraživanju sudjelovalo je deset pacijentica kojima je učinjena operacija karcinoma dojke. Kod pet žena je učinjena mastektomija a kod pet primarna rekonstrukcija. Cilj istraživanja je napraviti analizu najčešćih predoperacijskih i postoperacijskih terapijskih postupaka koji se provode kod bolesnica s karcinomom dojke. Opservacija se provodila s prednje, stražnje i lateralne strane. Najučestalije tegobe u prva dva mjeseca nakon operacije su bol operirane regije. Šest bolesnica je imalo značajnu bolnost operirane regije dok su četri bolesice imale minimalnu bolnost. Kod kasnih tegoba nakon operacije najučestalije su pacijentice bez tegoba, kod jedne bolesnice su prisutne minimalne tegobe u ramenu i kod jedne bolesnice ograničenost pokreta u ramenu. Ograničenje pokreta ramenog obruča najočitije se vidi u pokretima antefleksije, abdukcije, vanjske rotacije zbog čega je potrebno provoditi fizikalnu terapiju.