Skakačko koljeno je sindrom prenaprezanja karakteriziran patološkim promjenama u distalnom dijelu ekstenzornog sustava koljena, tj. u tetivi kvadricepsa i patelarnoj svezi. Pojavljuje se učestalije u sportovima gdje su prisutni skokovi i duža trčanja. Ovaj sindrom prenaprezanja najzastupljeniji je u odbojci, košarci i kod atletičara. Svaki peti vrhunski sportaš barem jednom tijekom svoje karijere ima simptome skakačkog koljena. Jednako se pojavljuje na oba koljena i često nakon pauze. Za skakačko koljeno karakteristična je pojava boli na prednjem dijelu koljena koja se pojačava s fizičkom aktivnošću u pokretu skoka, pri penjanju i spuštanju uz padinu i u periodu dugotrajne fleksije koljena. Dijagnoza skakačkog koljena u najvećeg se broja bolesnika postavlja samo na osnovi iscrpne anamneze i pomnog kliničkog pregleda. Od najveće pomoći za postavljanje dijagnoze skakačkog koljena je tzv. Bassetov znak. U ostale dijagnostičke metode ubrajamo: radiografiju, kompjutoriziranu tomografiju (CT), scintigrafsku analizu, ultrazvučnu dijagnostiku, termografiju, rendgenografiju, magnetsku rezonanciju pa čak i artroskopiju. Liječenje sindroma prenaprezanja sustava za kretanje najčešće je neoperativno, ali postoje i slučajevi kada je jedini izlaz u kirurškom liječenju. U konzervativno liječenje spada prvenstveno krioterapija, laser, ultrazvuk, toplinska energija i električna stimulacija. Tu uključujemo i različite terapijske postupke kao što je odmor, vježbe s naglaskom na ekscentrične vježbe, primjena ortoza i kompresivnih zavoja, masaža, oralni nesteroidni protuupalni lijekovi te ortopedski ulošci. Osnovno načelo konzervativnog liječenja skakačkog koljena temelji se na smirivanju lokalnog upalnog procesa, pospješivanju cijeljenja tkiva te potpunoj rehabilitaciji zahvaćenog ekstremiteta kako bi se sportaš što prije vratio punoj sportskoj aktivnosti. Fizioterapijske metode, koje su se pokazale učinkovite te imaju iza sebe znanstvene dokaze koji upućuju na to, značajno smanjuju bol patelarne tetive. To su vježbe ekscentričnog treninga, izvantjelesni udarni val, izometričke vježbe, vježbe sa otporom te kinesio-taping metoda omotavanja trakom. Nijedna neoperativna ili kirurška metoda ma za koju lokalizaciju sindroma prenaprezanja, ne daje stopostotno uspješne rezultate i zato je od velike važnosti prevencija. Njezin početni i možda najvažniji čimbenik je edukacija. Ona bi trebala započeti još s roditeljima i učiteljima tjelesnog odgoja u školi. Educirati u prvom redu treba igrače, a zatim i trenere, kojima je često na prvom mjestu rezultat. On će uostalom prije doći ako su igrači fizički pripremljeni tako da im je omogućena normalna biomehanika i igra bez bolova i straha od ozljeda. Prevenciju treba provoditi redovito i temeljito, s posebnim naglaskom u prednatjecateljskom, pripremnom periodu. Rezultati kirurškog liječenja više su nego zadovoljavajući. Međutim, ne treba zaboraviti da je osnovna postavka liječenja tog sindroma dijagnoza bolesti u što ranijoj fazi nakon čega se provodi intenzivno neoperativno liječenje te trajna prevencija sindroma prenaprezanja putem vježbi istezanja. Zato je vrlo bitno reagirati na vrijeme i spriječiti mogućnost nastanka sindroma skakačkog koljena.