U odnosu na druge djelatnosti, zdravstveni djelatnici posebno su izvrgnuti snažnim emocionalnim naporima koje svakodnevno ulažu u odnosima s pacijentima kako bi prikrili svoje stvarne osjećaje poput straha, nervoze i zabrinutosti te kako bi ostavili profesionalan dojam koji se od njih očekuje. Brojni od njih pritom se koriste strategijama površinskog djelovanja unutar kojih glume kako ne bi pokazali kako se stvarno osjećaju, a upravo ovakav pristup doprinosi visokom stresu i sagorijevanju. Iz svih navedenih razloga, od visoke je važnosti razviti pravilne metode prevencije i otpornosti na radnom mjestu kako bi se djelatnici hitne bolničke službe učinkovito nosili sa stresnom radnom svakodnevnicom i istovremeno zaštitili svoje mentalno zdravlje. Mehanizmi otpornosti važan su element kojem se mora ozbiljno pristupiti, kako s individualne tako i s organizacijske razine. Provedeno straživanje odvijalo se na OHBP-u KBC-a Split. Od ukupnog broja ispitanika (89), sudjelovale su 44 osobe ženskog spola i 45 osoba muškog spola, a prosječna dob iznosila je 34,55 godina. U istraživanju su korištena dva provjerena mjerna instrumenta: Upitnik otpornosti (engl. Resilience questionnaire - NMRQ) i Upitnik emocionalnog napora iz 2007. godine autora Näringa, Briëta i Brouwersa. Ono što smo mogli zaključiti nakon provedenog istraživanja jest da muškarci pokazuju znatno veću emocionalnu nekompatibilnost u odnosu na žene te da su medicinske sestre sklonije emocionalnom angažmanu u odnosu na liječnike. Međutim, većina ispitanih zdravstvenih djelatnika pokazuje visok stupanj otpornosti, što im omogućava efikasnije suočavanje sa stresom.