Cerebralna paraliza (u daljnjem tekstu CP) je najčešći uzrok težih neuromotornih odstupanja u djece te tako predstavlja veliko opterećenje za oboljelo dijete, obitelj, zdravstvene, obrazovne ustanove i društvo u cjelini (16). Najčešća je dijagnoza kongenitalnog oštećenja mozga. Često se opisuje kao kišobran termin jer se sastoji od nekoliko sindroma. CP je teškoća u razvoju i shodno tome spada u dijagnostičku kategoriju koja uključuje mentalnu retardaciju, poremećaje u govoru i učenju te poremećaje pažnje i kontrole pokreta (15). Najčešće zastupljeni oblici cerebralne paralize su spastični oblici u više od 75% djece dok na ekstrapiramidne (ataktičke, distone i atetotske) oblike otpada preostalih 20-25%. Fizioterapijska procjena važan je dio rehabilitacijskog procesa; kod djece sa cerebralnom paralizom se koriste Sustav klasifikacije grubih motoričkih funkcija, Sustav klasifikacije manualne sposobnosti te Međunarodna klasifikacija funkcioniranja, onesposobljenja i zdravlja. Obzirom na stanje djeteta i kliničku sliku te postavljene ciljeve najčešće se provode sljedeće terapijske intervencije: NDT tretman, Halliwick koncept, CIMT, cilju usmjeren trening, SI i brojne dodatne terapijske metode. Cilj rada bio je opisati i prikazati sve tipove cerebralne paralize, s naglaskom na spastični unilateralni oblik te poteškoće i svakodnevne probleme s kojima se ovi pacijenti susreću. Također su prikazane mogućnosti fizioterapijske intervencije kod spastične unilateralne cerebralne paralize (u daljnjem tekstu SUCP) , s naglaskom na holistički pristup i timsku suradnju.