Cerebralna paraliza je skupina trajnih poremećaja razvoja pokreta i držanja tijela, a posljedica je oštećenja mozga, koje nastaje u ranoj fazi razvoja djeteta i očituje se kao neprogresivni kronični poremećaj. Stanje kao takvo nema incidenciju daljnje progresije, ali je klinička slika promjenjiva, zbog sazrijevanja i plastičnosti mozga uz provedbu različitih terapijskih postupaka. Uzroci cerebralne paralize su heterogeni i multifaktorijalni, a mogu se podijeliti na prenatalne, perinatalne i postnatalne čimbenike. Iako cerebralnu paralizu nije moguće potpuno izliječiti, rano dijagnosticiranje i primjena različitih metoda rehabilitacije uz podršku multidisciplinarnog tima, mogu spriječiti daljnje komplikacije i poboljšati kvalitetu života djeteta. Simptomi se mogu uočiti u ranom djetinjstvu, a uključuju motorička, psihosocijalna i često kognitivna ograničenja. Fizioterapijska procjena je ključna u liječenju osoba s cerebralnom paralizom, jer pomaže u određivanju težine oštećenja, odabiru metoda fizioterapijske intervencije i ocjeni uspješnosti terapije, a uključuje subjektivnu i objektivnu procjenu. Subjektivna fizioterapijska procjena obuhvaća prikupljanje podataka o trudnoći, porodu i sve podatke o poteškoćama kod djeteta, od rođenja do početka terapije. Objektivni dio fizioterapijske procjene koristi različite testove, mjerenja, palpaciju i opservaciju djeteta, a procjenjuje se mišićni tonus, asimetrija u posturi tijela, opseg pokreta u zglobovima, prisutnost kompenzacija, refleksne aktivnosti i automatske posturalne reakcije Nakon fizioterapijske procjene slijedi primjena odabrane fizioterapijske intervencije. Najčešće primjenjivane fizioterapijske intervencije su Bobath koncept, Vojta koncept, hipoterapija i Halliwick koncept te druge metode koje su se pokazale tijekom vremena učinkovitim. Svako dijete s cerebralnom paralizom jedinstveno je i zahtijeva individualizirani pristup u terapiji.