Tema ovog završnog rada su talasemije, od kojih kao najvažnije razlikujemo α ili β-talasemiju koje predstavljaju nasljednu bolest eritrocita, a čiji simptomi variraju u odnosu na količinu gena za kodiranje globinskih lanaca koji su pogođeni mutacijom ili delecijom. Pravilna i rana dijagnoza talasemije, još u dojenačkoj dobi omogućava rani pristup liječenju, čime se nastoji spriječiti nastajanje neželjenih posljedica za bolesnika i istovremeno poboljšati kvalitetu života i produljiti životni vijek. Rano liječenje može uključivati primjenu lijekova za snižavanje razine željeza u organizmu, transfuzije krvi, transplantacije i druge terapije ovisno o težini talasemije. Suvremena dijagnostika podrazumijeva kombinaciju hematoloških i biokemijskih pretraga uz elektroforezu hemoglobina te molekularnu dijagnostiku i genomiku koja pokazuje o kojoj se radi mutaciji ili deleciji gena za globinski lanac kao konačnu potvrdu dijagnoze. Za uspješno liječenje bolesnika sa dijagnozom talasemije, bitna je izvrsna suradnja i komunikacija kliničara i laboratorijskog osoblja. Suradnja kliničara i laboratorijskog osoblja osigurava da se dijagnoza postavi na vrijeme i točno, što je presudno za pravilno i učinkovito liječenje.