Medicinski prijevoz vitalno ugroženog djeteta ključan je aspekt perinatalne skrbi i služi kao pokazatelj ukupne kvalitete zdravstvenih usluga. Osiguravanje sigurnog prijevoza zahtijeva poštivanje standardnih procedura, učinkovitu organizaciju osoblja i dostupnost odgovarajuće opreme. Specifičnosti medicinskog prijevoza razlikuju se ovisno o čimbenicima kao što su veličina regije, klima, geografska obilježja, ekonomske mogućnosti i dostupna oprema. Medicinski prijevoz podrazumijeva premještanje bolesnika s jedne lokacije na drugu pod određenim uvjetima koji uključuju odgovarajuću opremu vozila i stručno osoblje. Taj se prijevoz može kategorizirati u dvije vrste: prijebolnički prijevoz i sekundarni, odnosno međubolnički prijevoz. Prehospitalni prijevoz odnosi se na premještanje pacijenta s izvanbolničke lokacije, poput javnog mjesta ili prebivališta, do zdravstvene ustanove. Sekundarni transport odvija se između dvije ustanove, gdje se kritično ugroženi pacijent prebacuje u bolje opremljenu ustanovu za napredno liječenje. U slučajevima kada se radi o kritično ugroženom novorođenčetu ili trudnici koristi se izraz „antenatalni transport“. Učinkovit prijevoz zahtijeva besprijekornu komunikaciju, organizaciju, obučeno stručno osoblje, odgovarajuću opremu i pouzdano prijevozno sredstvo, a sve to mora biti stalno dostupno. Brz i adekvatan transport ključan je za smanjenje komplikacija i stope smrtnosti. Poseban izazov u zdravstvenom radu predstavlja pratnja bolesnika tijekom transporta, koja bitno ovisi o stanju bolesnika i udaljenosti ustanove.