Pad je vodeći uzrok smrtnosti i ozljeđivanja kada govorimo o starijim osobama, on je najčešće prijavljivani neželjeni događaj u zdravstvenim ustanovama. (1) Najmanje trećina ljudi koji su stariji od 65 godina padne jednom ili čak nekoliko puta godišnje. Najčešće ozljede nastale prilikom pada su prijelomi ekstremiteta, prijelomi kukova te traumatske ozljede glave. Do pada može doći utjecajem okoline ali može se prepisati i osobnom uzroku. Osobe starije životne dobi često ni ne priznaju pad jer se boje osuđivanja okoline te osjećaju sram jer gube kontrolu nad svojim tijelom, dok drugi zbog straha od ponovnog pada izgube samopouzdanje i prestanu se kretati pa tako prerano postanu prikovani za krevet ili kolica. Djeca pad dožive u ranim mjesecima svog života najčešće zbog nepažnje roditelja, pa tako često padnu iz krevetića ili hranilice. Kada krenu raditi prve korake pad dolazi zbog nestabilnosti. Kod adolescenata pad je najčešće povezan sa alkoholiziranjem, osim u slučajevima nekih oboljenja kao što je epilepsija ili uzimanje lijekova koji kao nuspojavu imaju umor i omamljenost. Osobe srednjih godina pad dožive spoticanjem, proklizavanjem ili, kao i kod ostalih dobnih skupina, određenim zdravstvenim stanjem ili uzimanjem određenih lijekova. Jako važnu ulogu u prevenciji pada ima edukacija, kako rizične skupine, tako i obitelji istih. Edukacija je proces prenošenja znanja, u ovom slučaju sa zdravstvenog djelatnika na njihove pacijente, roditelje i cjelokupnu obitelj. Kada govorimo o padu u bolničkom okruženju tada veliku ulogu imaju svi zdravstveni djelatnici kao što su fizioterapeuti, radni terapeuti, liječnici a posebno medicinske sestre i tehničari. Prilikom prijema pacijenta medicinske sestre i tehničari dužni su napraviti pregled pacijenta, postaviti sestrinske dijagnoze i napraviti procjenu rizika za pad te na osnovu toga napraviti plan zdravstvene njege. Procjena rizika za pad najčešće se uspostavlja korištenjem skala za procjenu riziku od pada.(1) „Skale koje ćemo spomenuti i obraditi u ovom radu su Morseova skala, skala STRATIFY, skala Hendrich II. te skala koju je osmislilo osoblje baltimorske bolnice Johns Hopkins. Svaka od ovih skala ima određene prednosti ali i nedostatke. Bilo bi poželjno da im je osjetljivost i specifičnost što veća. Kada govorimo o idealnoj skali ona bi trebala biti jednostavna za korištenje iprecizna, trebala bi biti lako uklopiva u kliničku praksu bez dodatnog opterećivanje ali ne bi trebala oduzimati puno vremena za popunjavanje. Rezultat skale predstavlja numeričku vrijednost kojom se kod pacijenta procjenjuje rizik od pada (nizak, srednji, visok...). na osnovnu dobivenih rezultata provode se odgovarajuće preventivne mjere.“ (2)