Pareza facijalnog živca je akutna bolest koja obično zahvaća samo jednu stranu lica, a može biti prirođena ili stečena. Prirođena pareza je povezana s malformacijama u području glave, zatim različitim genetskim bolestima ili povredama za vrijeme poroda. Stečena pareza facijalnog živca najčešće je idiopatska, ali može biti posljedica infekcije bakterijama i virusima te uzrokovana traumom, tumorom i operacijom srednjeg uha ili temporalne kosti. Klinička slika je različita i ovisi o mjestu lezije facijalnog živca duž njegovog puta od moždanog debla do mišića i tkiva koje inervira. Simptomi i znakovi ove lezije proizlaze iz činjenice da facijalni živac ne nosi samo motorička nego senzorna i parasimpatička vlakna, pa se pareza očituje smanjenim pokretima u području čela, nepotpunim zatvaranjem i smanjenim suzenjem oka na zahvaćenoj strani, gubitkom nazolabijalne brazde, asimetričnim osmijehom, hiperakuzijom i promjenom okusa u ustima. Stupanj oštećenja facijalnog živca najčešće se procjenjuje prema House-Brackmannovoj klasifikacijskoj ljestvici. Liječenje se provodi primjenom kortikosteroida, kombinacijom kortikosteroida s antivirusnim lijekovima ili antibioticima i različitim fizioterapijskim postupcima od kojih je najučinkovitija mimička terapija. Mimička terapija je specifična metoda fizioterapije koja obuhvaća manualnu masažu lica, vježbe mišića lica i relaksaciju, a prvi put je primijenjena u Nizozemskoj 1975. godine. Periferna pareza facijalnog živca ne javlja se samo kod odraslih nego i kod djece. Unatoč mnogih sličnosti koje se tiču patogeneze, liječenja i ishoda, postoje i neke važne razlike. Pareza facijalnog živca javlja se 2-4 puta rjeđe u djece nego u odraslih. Dodatno, čini se da je pareza facijalnog živca kod djece češće povezana s virusnim infekcijama i boreliozom nego u odraslih, a rezultati liječenja su bolji kod djece u usporedbi s odraslima. Cilj istraživanja bio je ispitati učinkovitost mimičke terapije u djece s perifernom parezom nervusa facijalisa, ovisno o etiologiji i težini lezije. Istraživanje je bilo retrospektivno, a provedeno je u Klinici za dječje bolesti Zagreb na uzorku od 30 bolesnika u dobi od 3 do 16 godina. Nepoznati uzroci periferne pareze nervusa facijalisa bili su kod 73,3% bolesnika, a kod 26,7% uzrok je bila infekcija, od čega je najzastupljenija bila infekcija Borreliom burgdorferi. Nepotpuni oporavak imala su 3 bolesnika čiji je stupanj oštećenja na početku liječenja prema House-Brackmannovoj klasifikacijskoj ljestvici bio IV i V, a na završetku liječenja sva tri bolesnika imala su prema House-Brackmannovoj ljestvici stupanj oštećenja II. Potpuni oporavak imali su svi bolesnici kod kojih je uzrok pareze bio poznat, dok u grupi bolesnika s Bellovom parezom tri bolesnika su imali nepotpuni oporavak. Sveukupno u našem istraživanju potpuni oporavak imalo je 90% bolesnika, a nepotpun oporavak 10%, što potvrđuje da je mimička terapija učinkovita metoda u liječenju bolesnika s perifernom parezom nervusa facijalisa