SAŽETAK Sam naziv zanemarivanje odvojen je od zlostavljanja 1988. godine kao zasebna kategorija postupaka prema djetetu od strane osoba koje su odgovorne za njegov rast i razvoj, a koje može biti odgovorno za djetetovo kasnije neadekvatno ponašanje i brojne zdravstvene probleme. Prema vrsti, dijeli se na emocionalno, zdravstveno, fizičko, obrazovno i uzrokovano čimbenicima okoline. Svaka vrsta obilježena je različitim simptomima, znakovima i vrstama pomoći, a katkad je moguće da je više vrsta međusobno povezano ili je povezano s nekom vrstom zlostavljanja što za sobom nosi veće komplikacije za dijete, ali i stručnjake koji se bave zdravstvenom zaštitom djece i obitelji. Ono se najčešće odvija u krugu obitelji i u većini slučajeva od strane majke. Brojna istraživanja ponašanja zanemarene djece pokazala su da je vrlo česti međugeneracijski prijenos te se veliki postotak djece nalazi kasnije u skupini zlostavljača stoga je potrebno da na vrijeme dobiju pomoć. Neprepoznavanje pojma zanemarivanje kao i znakova, simptoma i posljedica istoga dovodi do propusta u liječenju i prevenciji od strane stručnjaka, a kada se ono uoči trenutni stupanj može se razlikovati od onoga što mu je prethodilo. Zbog nedoumica u otkrivanju zanemarivanja od zlostavljanja, potrebna je stalna edukacija i podizanje razine svjesnosti osoba koje rade s djecom, a u tu skupinu spadaju odgajatelji u vrtiću, učitelji i profesori u školama, medicinske sestre/tehničari, patronažne sestre, liječnici, socijalni radnici i radni terapeuti. Njihovo djelovanje treba biti u skladu sa zakonskom regulativom i moralnom obvezom. Ukoliko se ne otkrije na vrijeme da je dijete ugroženo, posljedice na tjelesno i mentalno zdravlje i kognitivni razvoj mogu biti značajne. Kada zdravstveni djelatnik odredi radi li se o emocionalnom, zdravstvenom, fizičkom ili obrazovnom zanemarivanju, na njemu je da s ostalim stručnjacima, članovima multidisciplinarnog tima pravovremeno djeluje, intervenira te dijagnosticira i prevenira određenu vrstu zanemarivanja.