SAŽETAK Intrakranijalni tlak se definira kao volumen unutar lubanje koji obuhvaća krv, likvor (cerebrospinalna tekućina) i moždani parenhim. Osim što ima dijagnostičku funkciju, mjerenje intrakranijalnog tlaka ima i terapijsku svrhu jer se može koristiti za dreniranje likvora. Intraventrikularno mjerenje intrakranijalnog tlaka je vrlo pouzdano, ali nosi sa sobom određene rizike, poput mogućnosti razvoja infekcije. Glavni cilj praćenja intrakranijalnog tlaka je predviđanje i sprječavanje prekomjernog tlaka unutar mozga. Najrašireniji pristup mjerenju intrakranijalnog tlaka i dalje je putem ventrikularnog katetera, iako je korištenje posebno smještenih senzora u moždanom parenhimu postalo sve učestalije od 1980- ih. Implantabilni intrakranijski senzori, oni telemetrijski, su postali sve dostupniji tržištu. Omogućuju upotrebu specijalnih intrakranijskih senzora koji procjenjuju srednji intrakranijalni tlak s vanjskim prijemnikom. Praksa mjerenja intrakranijalnog tlaka varira od bolnice do bolnice diljem svijeta, no postoje zajednički trendovi. U pacijenata koji nemaju neuromonitoring, pokazatelji kao što su usporen rad srca, visok krvni tlak te sporije disanje ukazuju na povećan intrakranijalni tlak. U jedinici za intenzivnu njegu, uloga medicinske sestre je procijeniti neurološko stanje pacijenta te redovito pratiti i zapisivati vrijednosti intrakranijalnog tlaka kako bi se osigurala brza intervencija i pravodobno liječenje. Medicinska sestra mora posjedovati stručnost i surađivati s ostalim članovima medicinskog tima kako bi pružila odgovarajuću skrb pacijentima koji su podvrgnuti neurokirurškom zahvatu. Potreban je multidisciplinaran pristup kod liječenja.