Amputacija gornjih ekstremiteta je postupak koji mijenja život uzrokujući velik gubitak funkcionalnosti. Gubitak udova može biti posljedica trauma i bolesti ili kao urođeni nedostatak koji je najčešći u pedijatrijskoj skupini. Ishodi rehabilitacije kod protetike gornjih ekstremiteta lošiji su nego kod rehabilitacije donjih ekstremiteta. Potrebna je velika stručnost kirurškog tima tijekom odluke o vrsti amputacijskog zahvata, te rehabilitacijskog tima tijekom odluke o mogućnostima i načinu pristupa rehabilitaciji s obzorom na operativni zahvat i protetičku opskrbu. Cilj je rehabilitacije nakon amputacija i protetičke opskrbe omogućiti što veću kvalitetu života i samostalnost u izvršavanju svakodnevnih aktivnosti bez obzira na razinu amputacije. Napredak tehnologije doveo je do izrazite evolucije dostupnih protetičkih rješenja čija funkcionalnost i izgled sve više podsjećaju na zdrave ekstremitete. Ipak, literatura ukazuje na činjenicu da značajan postotak korisnika na kraju odbacuje svoje proteze. Tijekom i nakon rehabilitacije s mioelektroničkom protezom susrećemo se s nizom specifičnih zahtjeva, te ograničenjima kao što su broj signala za kontrolu svih potrebnih pokreta, kvalitete dobivenog signala, nedostatka osjetne povratne informacije, pomicanja elektroda tijekom aktivnosti s protezom, težinom proteze, nedostatkom motivacije za trening. Tehnološki napredak doveo je i do razvoja različitih platformi proširene i virtualne stvarnosti koje nam pomažu tijekom rehabilitacije, a sve s ciljem postizanja boljih rehabilitacijskih rezultata. Cilj ovoga rada je prikazati specifičnosti rehabilitacije i utjecaj novih tehnoloških rješenja na rehabilitaciju s mioelektroničkom protezom nakon transradijalne amputacije, a metoda rada temelji se na pregledu relevantne, recentne literature vezane uz ovu problematiku