SAŽETAK Klinički fenomen poznat kao cirkulacijski kolaps koji rezultira neadekvatnim protokom krvi u tkivima i organima i, kao rezultat toga, smanjenjem dostupnosti kisika i drugih metabolički aktivnih kemikalija u tkivima, poznat je kao šok. Sistolički krvni tlak manji od 90 mmHg, bljedilo kože, ubrzani otkucaji srca, smanjeno punjenje kapilara, "glad za zrakom" i oligurija neka su od njegovih prepoznatljivih obilježja. Periferni puls je oslabljen i tipično brz; ponekad su samo femoralni i karotidni puls palpabilni. Moguće su tahipneja i hiperventilacija. Zbog toga je ključno što prije dijagnosticirati šok i započeti odgovarajuću terapiju. Mogu se identificirati tri glavne faze u razvoju šoka. U početnom (neprogresivnom ili kompenziranom) stadiju pokreće se niz kompenzacijskih mehanizama kao što su refleksna simpatička aktivacija, pojačano izlučivanje adrenalina i noradrenalina, smanjeno izlučivanje vode i soli putem bubrega, kretanje tekućine iz međustaničnog prostora u krvne kapilare, što povećava učinkovitost srca, sužava krvne žile, povisuje krvni tlak i povećava volumen krvi, tako da tijelo može podnijeti povećano opterećenje. Šok može uznapredovati u progresivnu fazu, kada srce oslabi i sniženje tlaka je izraženije ako se ne otklone uzroci šoka i ako se ne provede odgovarajuća terapija. Propusne kapilare neprestano propuštaju tekućinu i proteine u tkiva, uzrokujući zgrušavanje krvi i razvoj brojnih sitnih ugrušaka. Acidoza se razvija kao rezultat proizvodnje i otpuštanja mliječne kiseline iz stanica. Kada propadanje organa dosegne ireverzibilan stupanj, nemoguće je spasiti život bolesnika. Prognoza ovisi o uzroku, otprije postojećim bolestima, vremenu proteklom od početka šoka do uspostavljanja dijagnoze te brzini i ispravnosti terapije. Medicinska sestra sudjeluje u procjeni stanja bolesnika, priprema i provodi reanimacijsku terapiju, a u jedinici intenzivnog liječenja zadužena je za praćenje stanja bolesnika, sprječavanje nastanka i širenja infekcija, zacjeljivanje rana i ublažavanje bol